43.000 porodica 30 godina nakon rata čeka na obnovu porušenih kuća
Neke porodice dobile više donacija, a neke nijednu.
Piše: Slađan Tomić/Buka
Ni 30 godina nakon rata Šemsa Bećirević iz Foče ne može da se vrati na prijeratnu adresu. Porodična kuća je uništena, a njen otac nije dočekao da se vrati na adresu na kojoj je živio prije rata. Donacije čiji se iznos ne zna, zaobišle su ih. Prije četiri godine Šemsin otac je potpisao ugovor o izgradnji stambenog objekta, ali radovi na kući nisu ni počeli, a on je u međuvremenu preminuo.
“Naravno da smo prevareni kako nismo prevareni. Mi čekamo od 2019. i sve ove godine čekamo. Čekamo 30 godina. Uradili smo, od svog novca i kredita, ploču koja mrzne i propada, ništa se ne dešava. Ne možemo se vratiti na svoje”, govori Šemsa o činjenici da su neki povratnici prevareni i da se nikada neće vratiti na svoja ognjišta.
Godine prolaze, a rješenja za desetine hiljada povratnika i raseljenih osoba u BiH nema. Čekajući donacije mnogi povratnici umiru, a male su šanse da i njihovi pravni nasljednici dobiju svoju uništenu imovinu.
Prema zvaničnim podacima UNHCR-a i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice preko 1 056 000 osoba ostvarilo je pravo na povratak.
“I u tom period se napravilo oko 350.000 stambenih jedinica što individualnih (humanitarnih kuća) što vraćanja imovine kroz stambenu stanogradnju. Što se tiče ljudi u apliciranju za traženje svoje imovine koju nisu ostvarili, ali uredno su se prijavili preko entiteta i entitetskih ministarstva, a to je jedinstvena baza podataka u Ministarstvu za ljudska prava, je oko 43.000 porodica koje traže rekonstrukciju i povratak u svoje domove”, kaže za BUKU predsjednica Unije za održivi povratak Mirhunisa Zukić.
Evropska unija je nedavno provodila mapiranje potreba povratnika i raseljenih osoba u BiH, a očekuje se da država za impelemntaciju Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma naredne godine za ove namjere dobije dodatna sredstva kroz instrument pretpristupne pomoći “IPA III 2021.-2027.”
Interno raseljeni s razlogom sumnjaju da će dobiti pomoć, a u Republici Srpskoj je dodatni problem što raseljeni uvođenjem socijalnog stanovanja moraju da plaćaju stanarinu dok ranije, kada su privremeni smještaji imali status kolektivnog ili alternativnog centra, to nisu morali.
Zukić kaže da su budžetska sredstva za pomoć raseljenima i povratnicima smanjena te da najviše sredstva ove godine izdvaja federalno Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica (46 miliona KM).
“Međutim, pošto tu imamo uključene i kolektivne centre imamo situaciju da se država zadužuje i s druge strane dobija donacije putem zajedničkog projekta koje je dobila i Hrvatska i Srbija i Crna Gora i BiH. To je takozvani RSP – Regionalni stambeni program koji obuhvata da se u BiH treba uraditi oko 3400 stambenih jedinica što individualnih što kolektivnog stanovanja. S druge strane, imamo zaduženost BiH putem kredita kod Evropske razvojne banke gdje se takođe treba stambeno zbrinuti oko par hiljada ljudi koji su bili u kolektivnim centrima. Plan je zatvoriti te centre sredstvima koje je BiH dobila kao kredit”, dodaje Zukić.
Kakav je kvalitet života raseljenih i povratnika, te ko su socijalno najugroženiji neka su od pitanja na koja odgovore možemo pronaći u socijalnoj karti koju je Unija za održivi povratak napravila tokom posljednjeg istraživanja. Nadaju se da će institucije ove podatke uvažiti.
“Pogotovo međuanrodne institucije koje rade na pomoći implementacije Aneksa 7. Nevolja je velika što se, iako prema podacima sa terena svjedočimo lošoj situaciji te i dalje imamo ljude koji zapravo nikada nisu ostvarili svoje pravo na dom, pravo na svoju imovinu, međunarodne organizacije polako povlače iz Aneksa 7 odnosno procesa održivog povratka”, dodaje Zukić.
Zašto su neki dobili kuće, a neki ne?
Raseljene osobe koje i dalje čekaju na obnovu svojih domova sumnjaju u korupciju i prstom upiru u institucije, ali iz Unije za održivi povratak kažu kako su i sami kriteriji za dodjelu donacija odnosno stambenih objekata bili pogrešni.
“Po nama ti kriteriji nisu bili dobri. Mi smo reagovali na to kao NVO, međutim to se nije svidjelo politici, ona je radila na svoj način. I ono što je jako važno je da su naše institucije isključile civilno društvo iz procesa povratka. Kada je završio rat i kada su počele međunarodne implementing organizacije trošiti novac svojih zemalja oni su uključivali nas kao partnere na terenu, da kažemo ko se to vraća, ko se želi vratiti i to je na neki način jako dobro išlo. Onog časa kada su stranci to dali našim institucijama koje su preuzele odgovornost, tu se već gubi trag te koordinacije samih povratnika, a znamo kad su se povratnici u to vrijeme angažovali formalno, to su bili mahom ljudi iz političkih partija i onda je tu došlo do tih ružnih situacija da se davao novac i donacije po više odnosa jednoj porodici, a druge to nikad nisu dobile niti će vjerovatno ikad dobiti”, pojašnjava Zukić.
Transparentnost institucija nije bila na visokom nivou, a mnogo se novca potrošilo. Rezultati su slabi, a mnogi su i danas raseljeni.
“Ukupno 43.000 porodica je zvanično imenom i prezimenom evidentirano u zajedničkoj bazi Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i to se obično množi sa tri ili pet koje traže i žele da im se obnove stambene jedinice. Mi imamo i onaj drugi dio Aneksa 7 – naknada štete koji se nikad nije desio u BiH zato što novac nikad nije išao u imovinski fond koji je po Dejtonskom ustavu bio obavezan. Taj novac nikad nije išao u imovinski fond svak je trošio na svoj način, kako međunarodni novac, kako domaći”, zaključuje Zukić.
Broj donacija koje je BiH dobila za pomoć raseljenim osobama, niko ne zna, a brojne raseljene osobe sa kojima smo razgovarali kažu kako su vlasti krale i nezakonito trošile donacije.
O obnovi kuća povratnicima pisao je ranije i naš portal:
