Grad sporta, grad kulture?

Piše: Đorđe Vučinić/ Oštro pero Đ.V.

Čime drugo da počne predizborna, osim nacionalnim pitanjem 3 naroda u Bosni i Hercegovini. S obzirom da je prije nepunih 25 godina završio rat u Bosni i Hercegovini, u kojem su najdeblji kraj izvukle desetine hiljada žrtava i stotine hiljada izbjeglih i raseljenih lica, nacionalno pitanje na ovim prostorima osjetljiva je tema.

Čime drugo da počne predizborna kampanja, kad aktuelna vlast u Trebinju gotovo ništa drugo i nema pokazati u protekle 4 godine. Golim okom vidljive investicije u nove proizvodne pogone i nova radna mjesta gotovo da ne postoje.

Osim pretrpavanja javnog sektora, državnih firmi koje tonu u minuse, gotovo i da nema riječi o zapošljavanju.

Predizborna kampanja, iako zvanično počinje za skoro 3 mjeseca, nezvanično je započela Vučićevim dolaskom u Banjaluku. Tom prilikom Aleksandar Vučić, najavljući izgradnju aerodroma nadomak Trebinja izgovorio je famoznu rečenicu da je Trebinje najljepši srpski grad.

Brže-bolje, Bakir Izetbegović izašao je u javnost sa kontra-izjavom, te po starom dobrom receptu pokušao uhvatiti poneki politički poen zadirući u nacionalnu svijest naroda.

Genijalna ideja trebinjskih vlasti rezultirala je bilbordom na kojem uz trobojku i motive Trebinja piše: “Trebinje je najljepši srpski grad”.

Taj algoritam – od ideje do realizacije odjeknuo je brzinom munje, što je za svaku pohvalu. Ipak, postavlja se pitanje gdje su reakcije i za ostala, možda i ozbiljnija pitanja grada Trebinja, pored onog – čije je Trebinje.

Rečenica koja se mogla takođe čuti od gradskih vlasti, a glasi: “Sport nije u fokusu”, svakog ljubitelja sporta na obalama Trebišnjice tišti i boli.

Ipak, ona je netačna. Neprecizna je kod riječi “sport”, te bi je trebalo zamijeniti riječju “Leotar”, s obzirom na dugogodišnje finansiranje Igokee i Borca od strane HET-a i EPRS čije je sjedište u Trebinju.

Rukometni klub “Leotar” na svojoj zvaničnoj FB stranici svakodnevno se oprašta od svojih igrača, te im želi sreću u nastavku karijere u nekim drugim sredinama, pa se postavlja pitanje kome smeta puna dvorana i RK Leotar u Premijer ligi BiH?

Marinko Umićević, pored toga što je poslao BEMA papuče Melaniji Tramp u Vašington, obećao je i pomoć za RK “Leotar”, ne bi li ostao u Premijer ligi.

Postavlja se pitanje – da li se iza nešto skromnije pomoći Leotaru i još nekim klubovima u RS krije amnestija za milionsku “pomoć” Borcu iz Banjaluke?

Košarkaški klub “Leotar” takođe je u finansijskim problemima, a umjesto da se barem malo uloži u taj klub, koji bi bez problema mogao (ili morao) igrati makar ABA 2 ligu, koju igraju i Novi Pazar, Sutjeska iz Nikšića, Sloboda iz Tuzle, Split, Široki Brijeg. . . pod velikim je upitnikom za narednu sezonu u najvišem rangu takmičenja.

Koliko je košarka kao sport bitna Trebinju, govori podatak da je tokom aktuelne garniture vlasti nakon 11 godina u potpunosti ugašen košarkaški kamp “Dejan Bodiroga”, na čijem mjestu održavanja je bila najavljena i izgradnja stambenih zgrada. Za ovu godinu virus korona je odličan izgovor, ali plašim se da i nije neki onaj o “strahu od terorizma”.

Da apsurd bude veći, u predizbornoj brošuri aktuelne vlasti upravo je taj kamp bio jedan od pokretača turizma u Trebinju.

O fudbalskom klubu “Leotar” ne treba mnogo govoriti, već samo pogledati ko je bio u upravi kluba koji je od prvog šampiona zajedničke lige BiH i učesnika kvalifikacija za Ligu šampiona došao do beton lige.

U istoj brošuri, koja je napravljena za izbore 2016. godine stoji i ovo:

FK Leotar u sezoni 2020/21 i dalje nije premijerligaš BiH, a dugovi su i dalje tu.

Koliko se zaista ulaže u sport u Trebinju, njegovo trenutno stanje najbolje govori, a ono što je apsurd, jeste izdvajanje novca za nepostojeće klubove.

FK “Viktorija” iz Trebinja osnovan je u vrijeme prethodne garniture vlasti, a ni Google ne prepoznaje već godinama nikakve vijesti o ovom sportskom kolektivu. Možda griješim dušu, pa Viktorija ipak postoji, ali jedno je sigurno – male su šanse da se isplatila ijedna marka od 2.500KM za “usluge promovisanja”, a ako je iko potrošio više struje zbog Viktorijine promocije EPRS, neka je meni na čast.

Ipak, čini se da su mnogo bitniji bilbordi i podizanje imaginarnih tenzija, jer je očigledno da je vlast “šuplja” po svim drugim pitanjima i nema drugog načina da se predstavi glasačima, osim praznih obećanja i lažnog patriotizma.

SNSD je svoj patriotizam dokazao potpisom ANP-a (preciznije Programa reformi) za ulazak BiH u NATO, glasom protiv da Srbi u kantonima FBiH budu konstitutivan narod, glasom protiv smanjenja akciza na gorivo, prodajom kostiju žrtava Jasenovca. . .

Pošto “sport više nije u fokusu“, Trebinje ostaje deklarativno samo grad kulture, a što bi jedan naš sugrađanin, koji se bavi glumom i muzikom rekao – Trebinje je gLad kulture.

Ako ništa, bilbord koji je uperen protiv izjave Bakira Izetbegovića, koji – gle čuda, nije nikada ni bio u Trebinju, nije manipulacija. Da je naljepši grad, mnogi će se složiti, a da je srpski – podaci jasno govore.

U Trebinju po gotovo svim poznatim popisima, od Austrougarske vlasti pa do posljednjeg iz 2013. godine živi većinski srpsko stanovništvo. Zato to ispada kao da na bilbordu u Sibiru piše da je hladno.

Ono što je jako važno napomenuti, jeste to da je Trebinje moglo završiti van granica Republike Srpske i vjerovatno sa dosta drugačijom statistikom na posljednjem popisu stanovništva, da nije bilo boraca VRS, od kojih su danas od strane aktuelne vlasti mnogi zaboravljeni, te žive na rubu egzistencije.

Zato ne treba padati na jeftine trikove i populizam onih koji su spremni na sve, samo da bi se nastavili bogatiti na račun naivnog naroda.

Trebinje bi moralo mnogo više da stvori od kojekakvih bilborda, koji sigurno neće donijeti niti jedno novo radno mjesto.