„Informacije su virusi“

Naslov ovog teksta cjelokupno čovječanstvo duguje Antoniju Pušiću.

Ovu rečenicu izgovorio je u jednom od svojih mnogobrojnih i vrlo često poučnih intervjua. Inače, o Rambovim intervjuima bi se mogao napisati poseban tekst, mnogo odličnih misli se tu može promisliti, ali odabrao sam ovu u naslovu, jer i sam osjećam na svojoj koži posljedice ovog virusnog oboljenja, koje je on tako kreativno definisao u jednoj izjavnoj rečenici.
Prvo bih volio da pišem o ljudskom umu, nisam psiholog po profesiji, već pravnik, ali ne mogu se oteti misli da danas, u vremenu u kojem je ljudsko biće pod najvećim psihološkim pritiscima ikada, svaki čovjek bi trebao da se pozabavi tom nepresušnom naukom o našim mislima, idejama, brigama a ponajviše strahovima, makar svojim.

Informacije predstavljaju izvor naših saznanja o svijetu oko nas i u nama (naglasio bih, da pod informacijom, smatram svaki oblik saznanja i spoznaje, svjesni, nesvjesni, emotivni, racionalni I dr.).
Svaku informaciju možemo tumačiti višeslojno, i zbog toga sve što čujemo i vidimo treba ozbiljno promisliti i dešifrovati.

Postoji čitava jedna oblast psihologije, kako mi je objasnila prijateljica, stručnjak za to, naziva se transakciona analiza, koja se bavi dešifrovanjem svakodnevnih odnosa u raznim pojavama i situacijama među ljudima, međutim, sve mi se više čini da se danas ta prilično usavršena nauka, prilično usavršeno zloupotrebljava u cilju porobljavanja ljudskih bića, ali na vrlo perfidan način, putem samopadanja u samoropstva, od kojeg samo rijetki i određeni imaju ogromnu korist.

U čemu je ključni trik?
Ključ je u nuđenju perspektive (da naglasim da nisam ni prvi ni zadnji koji piše o ovome)! Da bih objasnio prvu rečenicu iskoristiću jedan moderan i jedan relativno star primjer. Stari primjer su cigarete. Naime, nije poenta ubijediti nekoga da konzumira cigarete, tako što ćete mu pričati o tome kako je cigareta dobra (jer ne možete), niti tako što ćete ga primorati, ALI, uzmite omiljenog ili popularnog lika iz svijeta filma ili muzike, ponudite režiseru, producentu i dr. solidan iznos da u prime-time-u u
ključnom trenutku prelamanja radnje zapali cigaretu, gleda u daljinu, shvati rješenje i pobijedi! Riješili ste sve! Tako, mozak većine prosječnih gledalaca je zaražen a da oni ni ne znaju da su zaraženi, njihov
mozak će im sam ponuditi sutra cigaretu kao rješenje socijalno neprilagođene situacije, gdje će da bi bili “cool”, i izgledali kao neko ko rješava problem, početi konzumirati cigarete. Kasnije nikotin i navike urade svoje. Ovo je inače dosta star primjer američkih vesterna, a dobro razrađeno o ovome možete pogledati u filmu “Thank you for smoking”. Tamo vidite da to što svi važniji likovi kako tada tako i danas, baš
slučajno do iznemoglosti konzumiraju cigarete. Malo je šta slučajno.

Drugi primjer se može čak posmatrati i na lokalnom nivou, a on je ova suluda kultura bitka kroz imetak. Jedina (ne) vrijednost cjelokupne sadašnje npr. popularne muzike, svodi se na besomučno nabrajanje
modnih marki, iskrivljena i lažna slika života, nastala kao vješto plasirana perspektiva, da je imati zapravo suština bivstva na planeti. Pa sam tako, slučajno naišao na objavu, gdje se kao objašnjenje za enormno visoku cijenu nekog običnog duksa, suludo skupe “marke”, nalazi da kupovinom tog duksa, ne kupujete samo njega, nego samopouzdanje, ugled u društvu Itd. Zamislite kakva je to zamjena teza, dakle skupa odjeća je prečica za sticanje samopouzdanja, i to samopouzdanja u društvu u kojem su ti isti
koji prodaju basnoslovno skupe stvari, nametnuli sistem putem te iste popularne kulture, prema kojem, da bi bio važan moraš biti “skup”.
Toliko o posljedicama, sada nešto o bolesti. Moguće je da su o ovom pitanju pisane stručne studije, unutar naučnih krugova, međutim u svakodnevnom javnom eteru, nisam naišao da je neko, uopšteno makar, govorio o ovom
pitanju, a mislim da je potrebno.

Navučenost na informacije, definisao bih laički kao, situaciju u kojoj konstantno vaš mozak zahtjeva nove informacije, “instant gram” novog sadržaja. Posljedica je nekontrolisano vrćenje početne strane
bilo koje socijalne mreže. Sate i sate znao sam provoditi vrteći početnu stranu, pregledavajući neke nebitne sadržaje, hiljade nebitnih klipova na youtube-u, samo da doživim ponovo uzbuđenje otkrivanja
nečeg novog, koliko god ono bilo irelevantno. Takvo zatrpavanje mozga informacijama, ima za posljedicu dva ozbiljna problema. Prvi sam već
spomenuo, konstantno zatrpavanje izaziva zavisnost, stalnu glad za informacijama, i što više informacija se prima, glad raste.
Drugi problem, povezan je sa nečim što bih nazvao liberalni individualizam JEDINA STVARNA IDEOLOGIJA DANAS! Taj, liberalni individualizam ima sljedeću maksimu: ​ Sve možeš i sve podredi sebi,
budi korisnik usluga a ne čovjek​ . Tako se zahvaljujući njoj, postavlja perspektiva da je svaka osoba svemoguća i sveznalac, te da će sve znati odabrati sama, koristiti na pravi način i slično. Taj argument
sveznanja i svemogućnosti je najgnusnija podvala, koja se toliko zloupotrebljava da ćemo na kraju kao čovječanstvo doći u situaciju da se slobodom volje zbog sopstvenog neznanja i nesvjesti, ugasimo kao
vrsta.

Vraćamo se na našu temu, dakle drugi problem nastaje kada globalne kompanije, znajući za ovu vrstu zavisnosti obilato koriste što pojednostavljenije sadržaje podrivajući najniže nagone jer su takvi sadržaji
garant profita. Pa su popularni filmovi tako mnogo krvaviji, seksualnih odnosa i oskudnosti što može više, efekti zauzimaju sve veći sadržaj, a kvalitet priče nestaje. I tako prosječnog gledaoca, navučenog na sadržaj
tog kvaliteta i jednostavnosti koji konzumira takav sadržaj konstantno, vrlo teško ćete privoliti da pročita npr. knjigu, ili da pogleda film Andreja Tarkovskog, koji nisu proizvodi za korisnike kojima je važno samo da konzumiraju novu porciju informacija, senzacije i primordijalnih impulsa. Za prihvatanje i razumijevanje takvog sadržaja, sada već stalni konzument ranije spomenutog sadržaja mora da uloži ogromnu mentalnu snagu i psihički napor, da pobijedi anksioznost u sebi koju izaziva potreba za serviranim sadržajem doznanim bez muke, jer mu svaki sadržaj koji zahtjeva iole malo truda i razmišljanja izgleda bajat, star, nezanimljiv.

I kako od takvog čovječanstva očekivati da stvori nešto, da vjeruje u neki ideal, da poštuje stvarne vrijednosti, ili da razumije gradivo koje “kao” uči, da se bavi razmišljanjem, formiranjem kritičkog stava prema bilo čemu, kada je on duboko uljuljkan u svoju kupovnu komfort zonu.

Rješenje staje u jednu rečenicu, tačnije u jednu riječ, ODVIKAVANJE, malo po malo, jer u lažnom izvještačenom social network svijetu, nema sreće, radosti, ljubavi, već postoje samo lajk, šer, subskrajb, folover, friend i slični.
Na kraju, dodao bih samo da se pitam, da li glad za profitom, onih koji su jako dobro svjesni, čemu ovaj i ovakav sistem vodi stvarno njih zasljepljuje do samodestrukcije.

P.S. Naravno da postoje ljudi, koji tehnologiju i savremena dostignuća, ne zloupotrebljavaju, nego se trude da dodatno oplemene naše postojanje, kako u muzici, tako umjetnosti, sportu, medicini. Njihovi glavni neprijatelji i jesu ovi o kojima sam gore pisao, koji ispred svega na planeti stavljaju, moć i profit.

Autor: jNikolajevič.