Molitva jača od vijekova
Snagom petovjekovne molitve naroda na temeljima u 15. vijeku razrušene zadužbine kralja Dragutina na Crkvinama kod Rogatice, obnovljena je svetinja. Novi hram, nikao darovima vjernika ovog kraja, pomirio je legendu, predanje i stvarnost, i nastavio da živi zajedno sa onima koji su ga sačuvali od zaborava.
Tridesetak kilometara sjeverno od Rogatice, gde se borički plato podbija pod južne padine Devetaka, okružena visokim stablima crnogorice, leži poljana pod nazivom Crkvine. Predanje kaže kako je je hram, izgrađen na ovom mjestu u 13. vijeku, bio zadužbina kralja Dragutina Nemanjića, koji je u namjeri da postavi trajne biljege i okupi narod u graničnim područjima svoje Sremske države, podizao u to vreme veliki broj manastira sa obje strane Drine. Na taj način, svedoči istorija, osiguravao je vladarske interese, ostavljajući neizbrisive tragove svoje odanosti pravoslavnoj vjeri i crkvi.
Sa saobraćajnicom Borika-Budeta-Džimrije, ovaj planinski proplanak vezan je vijugavim šumskim putem koji se probija kroz omorovu i borovu šumu i nakon 1600 metara, zaustavlja pred portom starog i novosagrađenog hrama, posvećenog Rođenju svetog Jovana Preteče. Na nadmorskoj visini od oko 1100 metara, ispod kamena krečnjaka na kojme je smještena pitoma poljana, izbija izvor pitke vode, u narodu poznatijeg kao Lučka voda.
Jerej Dragiša Simić, paroh borički kaže kako je, sudeći po temeljnim ostacima, hram bio jednobrodna bazilika dužine 16 i širine 7 metara, sa blago naglašenim transeptom, slična po stilu gradnje, manastirima u Rači, na Ozrenu ili u Tavni.
– Bogomolja građena od grubo tesanog i lomljenog krečnjaka u kombinaciji sa tesanicima od sedre, vjerovatno datira iz osamdesetih godina 13. vijeka. U Ljetopisu rogatičke crkve postoji podatak da je kralj Dragutin u okviru manastirskog konaka imao i svoj ljetnjikovac. U njemu je po predanju, povremeno obavljao svoje državničke poslove i susretao se sa bosanskim banom Stjepanom I Kotromanićem, za koga je bila udata njegova kćerka Jelena – kaže prota Dragiša Simić.
Usmeno predanje dalje kaže kako je poslednji zaštitnik i pokrovitelj manastira, po dolasku Turaka, bio vitez zvani Vid, koji je na obližnjem planinskom vrhu iznad manastira imao svoju utvrdu i kulu, sa kojih je nadzirao okolno područje. Vid je navodno, imao lijepu sestru u koju je bezgranično bio zaljubljen izvesni Bogilo, rodom sa područja današnje Žepe. Zbog neuzvraćene ljubavi, Bogilo se jednog Ivanjdana odlučuje na otmicu, zbog koje između njegovih i Vidovih pristalica dolazi do krvavog okršaja. Vid uspijeva da vrati otetu sestru, ali ne uspijeva da spriječi rušenje manastira koga Bogilo spaljuje pod okriljem noći i u znak osvete prima islam.
Hram je tako, po nezvaničnim podacima, službovao oko dva vijeka, da bi na kraju bio razoren od potomaka onih koji ga sagradiše. Početkom 15. veka, Turci i potomci Bogila, od kamena sa Crkvina, u selu Godimilju, sagradiše džamiju. Na Crkvinama zamuknuše zvona i osta da žubori samo Lučka voda. Ipak, molitva nikada nije utihnula.
– Više od pet vijekova, vjerni narod je svakog Ivanjdana i o prazniku Usjekovanja glave svetog Jovana Krstitelja, pohodio Crkvine i molio se Bogu na temeljima razrušenog hrama. Svete liturgije, litije, krštenja i vjenčanja, obavljali su se pod vedrim nebom, pod omorama i kraj Lučke vode. Ivanjdanska saborovanja su ostala čuvari sjećanja na zajedničku prošlost i nosioci vekovne molitve koja je iznjedrila obnovu svetinje – dodaje Simić.
Trudom naroda, na Crkvinama je nakon više od 500 godina čekanja vaskrsnuo novi hram.Pomalo tajanstveno i ljudskom razumu nedokučivo, obnovu svetinje na Crkvinama, najavio je jedan ostroški monah u razgovoru sa vernicima iz Rogatice koji su pohodili Svetog Vasilija Ostroškog.
– Prilikom susreta sa monahom iz Donjeg manastira i primljenog blagoslova, škrtim, ali jasnim rečima i pogledom upućenim u daljinu monah nam je rekao: ‘Lepo je što ste došli našoj svetinji, ali i vi tamo kod svoje kuće imate jednu veliku svetinju. To je neka crkva, čućete vi za nju brzo.’ – priča Zoran Jovanović koji je 2005. godine sa grupom vernika iz Rogatice posetio manastir Ostrog.
Tri godine kasnije, početkom 2008. organizovan je Odbor za gradnju hrama, a u maju mjesecu, započeti radovi na njegovoj izgradnji. Novi hram je neobičan, građen u „ planinskom stilu“ sa jasnim krstom u njegovoj osnovi. Simetričan je po svim osovinama i sastavljen od cjelina koje imaju siluetu stare srpske crkve brvnare i središnjeg zvonika u vidu kule – pirga. Gradnjom novog hrama, pored stare svetinje, ostvarena je materijalna i duhovna veza starog i novog, prošlosti i budućnosti, predanja i stvarnosti. Ta veza je neobično materijalizovana i pojavom pitke vode ispod ruševina starog hrama, prilikom izgradnje temelja novog zdanja. Temeljnu ploču je osvještao 7. jula 2008. godine mitropolit dabrobosanski Nikolaj, koji je početkom decembra mjeseca 2011. godine dao blagoslov kojim bi Crkvine trebale ponovo zaživjeti kao manastir.
Crkvine su danas posjećenije nego proteklih pet vijekova. Vidovom gorom i okolnom šumom, opet se razliježe zvuk zvona koje poziva na molitvu. Liturgije i druge svete molitve, u ovom lijepom planinskom pejzažu, okupljaju sve više vjernika. Saborovanja za Ivanjdan i Usjekovanje glave svetog Jovana Krstitelja i druge praznike, protkana su uzvišenom molitvom u kojoj obično učestvuje nekoliko sveštenika i verni narod. Živa crkva tako nastavlja da živi…, zajedno sa legendom.
Predsjednik Odbora za gradnju hrama Dragiša Jovičić, kaže kako je hram, od temelja, preko uređenja njegove unutrašnjosti, zvona, pa sve do pokrivanja, obnovljen zahvaljujući narodu i njegovom darivanju.
-Darovima naroda, izgradnja hrama se polako privodi kraju. Preko 550 ljudi sa područja Rogatice, Sokoca i Han Pijeska, svojim prilozima pomoglo je obnovu, ispunivši zavjet predaka da svetinja nikada ne smijee pasti u zaborav. Kako hram izrasta, sve je više onih, koji iz raznih krajeva dolaze sa željom da se krste ili venčaju baš na ovom mjestu – kaže Jovičić.
IZVOR: 058.ba, piše: Pavle Čarkić
