STUDENTSKI OTPOR: Bavimo li se politikom kao što se ona bavi nama?

Veliki talasi društvenih i političkih kriza pokazuju svakodnevnu bijedu našeg društva i susrećemo se sa dva oblika otpora. Postoje momenti kada su ljudi nezadovoljni i izlaze na ulice u nadi da će njihov bunt donijeti pozitivne promjene po život. Ali rijetki su veliki protesti, pogotovo protesti naših studenata.

Piše: Nemanja Tubonjić/foto: Banjaluka.net

Tako 2013. godine imamo masovnije studentske proteste gdje su se zahtjevi protezali od smanjenja školarina do isključenja određenih funkcionera SNSD-a iz stranke, što već tada pokazalo uticaj politike, s obzirom da se SNSD ukorijenio u svim studentskim tijelima. Činjenica je da je vladajuća stranka u RS zauzela sve ključne pozicije društvenog upravljanja. Članovi raznih stranki birokratski ulaze u parlament ili raznim načinima potkupljivanja glasova, ali 2017. nezavisni kandidat je odnio pobjedu i izborna komisija pokušala je da poništi ove izbore, što je dodatno pokazalo problematičnu prirodu naše političke stvarnosti. Veliki broj studenata nije čak ni upućen u rad i funkcionisanje predstavničkih tijela, a umjesto da svaki odsjek demokratski bira i delegira svoje predstavnike, oni se često biraju napamet.

Pored klasičnog političkog birokratskog života kada nam stranke određuju stvarnost, ovo su dodatni elementi koji pasiviziraju omladinu. I zato omladina odlazi, ne upisuje fakultete i često se bavi samo pitanjima vlastite egzistencije jer društvena hipokrizija ne može da ponudi ništa drugo.  Pitali smo studente zašto se ne bave politikom i kako trenutna politička situacija utiče na njihov politički život. 

‘‘Jednostavno me politika nikada nije ni zanimala pogotovo kada je riječ na našim prostorima gdje je sve komplikovano zbog dešavanja u prošlosti.’‘ – Nerma Poturović (22), studentica fizioterapije u Banjoj Luci.

‘‘Politika je u današnje vrijeme popraćenja lošom praksom i zbog toga omladina, odnosno studenti, ne žele da se interesuju za tu istu politiku! Politika je od izuzetnog značaja za čitav jedan proces u jednoj državi i ako se ona vodi na jedan zdrav način može biti od velikog značaja za pojedinca i društvo. Zato mi mladi ljudi moramo da mijenjamo određene stvari koje nisu dobre, a ne da samo blijedo posmatramo procese koji nisu dobri“, kaže Marko Dragišić (23), student pravnog fakulteta u Banjoj Luci.

Ljudi su često neupućeni u to šta je politika i politički život, a usljed problematične prirode nacionalističke profiterske politike izgube interesovanje jer ne žele da učestvuju u mržnji i destrukciji društvenog života. Činjenica je da je politika sve što se tiče društvenog života. Ali mi imamo taj problem da je ona monopolisana u rukama uskog kruga partijske birokratije koja je pustila korijenje i svakoj pori društvenog života. Mladi nemaju priliku da učestvuju u procesima društvenog odlučivanja, pa ni prilike za uspjeh, ako nisu članovi vladajućih stranaka. A pošto je ovaj politički kadar posvuda, pravo pitanje je imaju li studenti slobodu da pričaju o političkom životu na univerzitetu zajedno sa profesorima? Imaju li slobodu da budu demokratski glas razuma? Imaju li profesori slobodu da obavljaju svoj posao kako treba? Još 2017. godine imali smo slučaj profesora na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci koji je dobio otkaz jer nije pustio studenta jednog političkog funkcionera. Činjenica je da živimo u dobu političkog otuđenja kada je politika postalo profesionalno zanimanje debelih novčanika.

“Smatram da su studenti nedovoljno informisani o politici u Bosni i Hercegovini zbog manjka edukacije o istoj. Oni su obeshrabljeni razgovarati sa profesorima o političkom statusu u državi a jednako tako i većina profesora izbjegava iznošenje svojih stavova. Općenito studenti nisu politički aktivni jer vjeruju da događaji u vladi nisu usko povezani sa njihovim životima te da nemaju uticaj na promjene u državi.’‘ – Ina Kamić (25), studentica stomatologije u Banjoj Luci.

“Na Balkanu, mladi se suočavaju s nizom izazova kad je riječ o političkom angažmanu. Prvenstveno, nedostaje im povjerenja u političke institucije. Često nedovoljno motivisani ili zainteresovani za politiku, mladi osjećaju kao da politički procesi ne dotiču njihov život ili da njihov glas nije važan.  Možda je najveći razlog njihovog neuključivanja u politiku uvjerenje da nema svrhe i da ne mogu ostvariti nikakve promjene.“ – Nikolina Davidović (24), banjalučka umjetnica.

“Studenti se ne bave politikom zbog nedostatka vremena i informacija o političkim procesima. Veliki značaj ima i to što studenti ne vjeruju da svojim angažmanom mogu nešto puno da promjene po pitanju političkog sistema. A i veliki faktor ima i korupcija.“ – Biljana Stanić (26), studentica medicine u Banjoj Luci.

Pritom, standard studentskog života veoma je nizak. Brojni rade i studiraju, a porodice izdvajaju velika sredstva za studentske živote iako je velik broj ljudi na minimalcu. Stipendije u RS su od 200 do 250KM, najviše 400 ukoliko se radi o stipendiji fondacije Milan Jelić, a ovo nije dovoljno ni za život studenata tokom jedne sedmice. Velika nezaposlenost radnika sa fakultetskim diplomama i zatrpanost tržišta brojnim kadrom koji ne može da pronađe posao u svojoj struci, kao i malene plate, dovode do toga da sve manje i manje ljudi upisuje fakultete. Prošle godine pokazalo se da je na Univerzitetu u Banjoj Luci sve manji broj studenata, a govorilo se o padu od 22000. Omladina odlazi vani, a usljed nedostatka političke alternative omladina ne vidi ništa drugo sem pasivni otpor. Političke elite ovo ne interesuje jer im je važno da pune stranačke budžete i šire ekonomske monopole svojih članova, što je od naše zemlje napravilo pljačkaški prostor domaće elite. Ali, 2016. godine objavljen je film o studentskoj brigadi VRS. Šta su studenti dobili od nacionalističke politike i ratova osim smrti, bijede, nesigurnosti i narušenog kvaliteta obrazovnog sistema?

„Ako uzmemo u obzir činjenicu da obrazovni sistem doživljava svoju eroziju posljednjih tridset godina, da nastavni kadar u velikoj većini nije kompetentan i da je stranački postavljen, da su nam fakulteti u velikom broju etnonacionalni, da ne postoji slobodna filozofska misao, da se studenti ne bave kritikom društva ili ne razmišljaju kritički i imamo situaciju da se politika bavi njima. I to stranačka politika. Stranke zapošljavaju profesore, stranke pogotovo na društvenim smjerovima obučavaju poslušni kadar koji će poslije fakulteta da se zaposli u institucijama, da budu podmladak postojeće tranzicione političke elite. Zašto bi se studenti bunili na bilo koji društveni problem u tom slučaju? Ne bune se ni njihovi profesori. Oni nisu ni svjesni problema i stanka u društvu, oni su politički zombiji i taoci etnonacionalnih tranzicionih političkih elita.„ – Milica Pralica (32), aktivistkinja i studentkinja master sigurnosnih i mirovnih studija

Ali, kako dalje?

Nalazimo se u društvu političkog birokratizma i ekonomske samovolje povlaštenih pojedinaca koji drže društvenu moć. Sva nacionalistička retorika o slobodi, emancipaciji i sigurnosti naroda na ovim prostorima gubi svoje realno tlo onog mometna kada analiziramo način života širokih masa, pogotovo omladine. Činjenica je da su potrebne šire društvene promjene i pokreti koji će se boriti za demokratizaciju društvene stvarnosti. Neophodno je da omladina učestvuje u društvnom odlučivanju, da obesmišljava stranačku vladavinu i da se bori za nezavisnost svojih obrazovnih institucija od nacionalističke politike i anarhičnosti tržišnih zakonitosti. Džaba nam svo znanje i sve diplome ukoliko se ovaj mladi kadar ne može integrisati u društvenu stvarnost i ukoliko unutar društvene stvarnosti ne vladaju narativi slobodnog razvoja i demokratskog društvenog upravljanja. Činjenica je da društvene krize bude svijest u mladima, ali činjenica je i da nedostaje organizovanosti omladine, studenata i radnika kako bi se ove krize permanento zaustavile.