Ispovijest pacijentice sa psihijatrije u BiH: Ponižavali su nas, tukli i prijetili da će nas ubiti
6 min read
“Vrijeđanje, šamaranje i ponižavanje su bili svakodnevnica.”
Nakon što je uspjela pobjeći od supruga koji je nad njom vršio svakodnevno nasilje Ana iz jednog gradića sa istoka Republike Srpske, što nije njeno pravo ime, završila je u jednoj obližnjoj psihijatrijskoj ustanovi.
Piše: Slađan Tomić/Buka
Pobjegla je od porodičnog nasilja, ali je upala u krug psihičke i fizičke torture koju su sprovodili zdravstveni radnici.
“To je bilo gore od logora”, kaže sagovornica Buke uz molbu da ne objavljujemo detalje koji mi mogli otkriti njen identitet.
Medicinska sestra, čiji je identitet poznat redakciji, je, kako tvrdi, nehumano, neprofesionalno i nasilnički tretirala pacijentice na ženskom zatvorenom odjeljenju.
“Nikada nas nije zvala imenima niti pacijenticama. Uvijek bi govorila – ‘ajde bolesnice’, ‘ajde bolesnice’, to je jedno neviđeno ponižavanje”, kaže naša sagovornica kojoj dijagnoza nije ni uspostavljena jer je na psihijatriju došla zbog porodičnog nasilja.
Njena prva i jedina hospitalizacije ove vrste trebalo je da je osnaži da prevaziđe traume koje je prouzrokovalo porodično nasilje, ali kaže da jedva razgovara o ovoj temi, da je retraumatizira i u njoj budi nespokoj.
Praksa je, pojašnjava, podrazumijevala da prilikom prve hospitalizacije pacijenti prvo idu sedam dana na zatvoreno odjeljenje u kojem nema videonadzora, a mobilni telefoni su zabranjeni, a nakon tog perioda ukoliko hospitalizovana osoba bude bez većih problema prelazi na otvoreno odjeljenje.
“Tamo je već puno bolje, postoje kamere, dozvoljeni su telefoni, pa se ljepše ponašaju i divni su.”
Svjedočila je, kaže, da su neki medicinski tehničari prijetili pacijentima da će ih ubiti.
Za svako pitanje šamar
Ana, koja naglašava da želi dati svoj doprinos, ali ne želi otkriti identitet jer je i dalje u strahu, a u slučaju ponovne hospitalizacije vjeruje da bi bila podvrgnuta torturi, kaže da su šamari bili svakodnevni. Naglašava da je većina medicinskih sestara radilo profesionalno, a da je nasilno bilo nekoliko sestara.
“Bila je jedna koja je šamarala redovno. Znači, za šta god, da se požališ dobiješ šamar, pa i šutaju ove što se valjaju po podu, pa je tu kljukanje tabletama, pa su tu psovke.”
Svaki vid komunikacije od strane pacijenata, tvrdi, završavao bi povlačenjem za kosu i zabranom komuniciranja.
Kada je jedne prilike pitala da prošeta, Ani je medicinska sestra zaprijetila nasiljem. Nije joj dozvolila ni da legne u krevet.
“Ne možeš ništa, razumiješ, nemaš prava. Ti si bolesnica”, govorila joj je, kaže Ana dodajući da nisu svi dani bili ispunjeni nasiljem.
“Jednostavno, ako im je loš dan, teško je pacijentima.”
U sjećanju joj je posebno jedna sestra koja je neprestano gunđala i psovala sina koji ju je zaposlio na psihijatriju.
Nasilje nikada nije dopušteno
Naša sagovornica kaže da rad sa pacijentima na psihijatriji nije lak, ali da mnogi tehničari ne bi ni trebalo da rade posao koji ih frustrira i tokom kojeg su nasilni. Pitanje upotrebe sile mnogi pokušavaju opravdati agresijom pacijenata, ali psihijatar Aleksandar Pejić kaže kako nasilje nikada ne može biti opravdnao.
“Ono što u određenim, izuzetnim situacijama može biti opravdano jeste fizičko sputavanje pacijenta radi neposredne zaštite njegovog života ili života i sigurnosti drugih ljudi. To nije isto što i nasilje”, kaže Pejić za Buku.
Granica je, mišljenja je, vrlo jasna. Prvo se pokušava razgovor, verbalna deeskalacija, smirivanje okruženja i druge manje restriktivne mjere.
Tek ako postoji neposredna opasnost da će pacijent povrijediti sebe ili nekoga drugoga, može se primijeniti fizičko sputavanje, i to najkraće moguće vrijeme, uz nadzor i zaštitu vitalnih funkcija.
“Udaranje pacijenta, gušenje, pritiskanje grudnog koša ili glave, ponižavanje, prijetnje ili nanošenje bola radi kažnjavanja nemaju medicinsko opravdanje”, pojašnjava.
Otkazi i zatvor za uposlenike psihijatrijskih odjela u BiH
Tema odnosa zdravstvenih radnika prema psihijatrijskim pacijentima postala je regionalna tema nakon što je u javnost isplivao snimak nasilne smrti smrti 32-godišnjeg pacijenta Kristiana Josipa Periša u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan (Jankomir).
Nedugo nakon objavljivanja snimka hrvatski premijer Andrej Plenković rekao je da se radi o ubistvu, a građani su izašli na proteste.
Na osmominutnom snimku se vidi kako medicinski tehničari Periša guše jastukom dok leži na podu bolnice.
Tamošnja policija prvo je uhapsila četiri osobe zbog smrti Periša, a naknadno je uhapšeno još četvoro uposlenika jer nisu spriječili kolege u postupanju.
Sredinom novembar i Bosnu i Hercegovinu je potresao skandal odnosa zdravstvenih radnika prema psihijatrijskim pacijentima nakon što je objavljen snimak nasilja nad 24-godišnjim pacijentom koji je bio hospitalizovan na Odjeljenju urgentne psihijatrije Kantonalne bolnice Zenica.
Načelnica ovog odjeljenja Alma Mulić podnijela je ostavku, a iz menadžmenta bolnice su saopštili da su oni po saznanju za sumnjive okolnosti sami obavijesti nadležne policijske i istražne organe- Predali su sve dokaze, uključujući i videa sa nadzornih kamera.
“KBZ ima nultu toleranciju na bilo kakav oblik nasilja, neprofesionalnog ponašanja ili narušavanja medicinske etike. Oštro osuđujemo svaki postupak koji ugrožava povjerenje građana u našu ustanovu. Pružamo maksimalnu i punu saradnju istražnim organima kako bi odgovorni pojedinci bili adekvatno sankcionisani”, naveli su iz KBZ.
Policija Zeničko-dobojskog kantona je po nalogu kantonalnog tužilaštva zbog ovog slučaja uhapsila petoro uposlenika bolnice.
U prijedlogu za određivanje pritovra kantonalno tužilaštvo opisalo je da se događaj nasilja dogodio 5. novebra te da su osumnjičeni M.B., V.H., D.M., L.K., i S.S. bili nasilni i bezobzirni. Pet medicinskih tehničara je, prema navodima iz prijedloga za određivanje pritvora, zajednički zlostavljalo pacijenta T. A.
“Te nasiljem prema istom, naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozili građanski mir ovog i ostalih pacijenata na Odsjeku muške urgentne psihijatrije, kojom prilikom je pacijent T. A. zadobio lake tjelesne ozljede konstatovane od strane dežurnog ljekara Odjela urgentne medicine Kantonalne bolnice Zenica”, navodi se u prijedlogu.
Pacijent je pregledan šest dana kasnije kada su mu utvrđene povrede preloma nosnih kostiju bez pomaka, krvnog podljeva ispod lijevog oka, znakova udarca u području grudnog koša i slabine, znakova udarca u lijevu potkoljenicu sa podljevom, te podljevima na obje nadlaktice i desnoj potkoljenici.
Dvoje uposlenika kantonalne bolnice s kojima smo razgovarali potvrdili su da je nasilje na odjelu psihijatrije prisutno što su osudili i odbili otkriti detalje.
Dva člana porodice jednog hospitalizovanog pacijenta su posvjedočili da su prisustvovali nasilnim i neugodnim scenama, ali nisu mogli ocijeniti da li je to nedopustivo ponašanje.
Bivši pacijent ovog odjela Semir Šabić sa još nekoliko bivših pacijenata i članova njihovih porodica organizovao je mirne proteste ispred bolnice.
Tada je poručeno da nasilje mora prestati, a odgovorni moraju podnijeti ostavke.
Šabić je Tužilaštvu ZDK podnio i krivičnu prijavu zbog odnosa zdravstvenih radnika prema njemu tokom šestodnevne hospitalizacije koja je počela Podnosim krivičnu prijavu radi ispitivanja postupanja zaposlenika J.U. Kantonalna bolnica
Zenica tokom moje hospitalizacije na Odjelu urgentne psihijatrije, koja je započela 8. maja 2026.
Šabić tvrdi da je na dan prijema prilikom vezivanja, odnosno fizičke fiksacije za bolnički krevet, bio fizički udaran od strane medicinskih tehničara koji su učestvovali u tom postupku.
Psihijatar Pejić pojašnjava da rad na akutnoj psihijatriji može biti psihički i fizički veoma zahtjevan.
“Ljudi godinama rade sa krizama, agresijom, suicidnošću, teškom ljudskom patnjom, noćnim smjenama i velikom odgovornošću. Ako tome dodate manjak osoblja, preopterećenost i nedovoljnu podršku, mogu se razviti hronični stres, emocionalna iscrpljenost i sagorijevanje”; pojašnjava.
WHO upravo kod zdravstvenih radnika navodi preveliko radno opterećenje, duge smjene, nedostatak podrške i lošu organizaciju rada kao važne rizike za stres, burnout i greške u radu.
Zato podrška zaposlenima ne smije biti shvaćena kao luksuz.
“Ali podrška zaposlenima nikada ne smije postati opravdanje za loše postupanje prema pacijentima. Možemo istovremeno imati razumijevanja za težinu posla i vrlo jasno reći da postoje granice koje se ne prelaze”, zaključuje naš sagovornik.
*napomena: Identitet sagovornice sa početka teksta, kao i pojedini detalji su zaštićeni zbog straha od osvete, tužbe ili ponovljenog nasilja u slučaju ponovne hospitalizacije.
