Par pametnih riječi o gluposti
Glupost! Vjerovatno svakodnevno čujete ili koristite ovu riječ, označavajući nešto ili možda nekoga kao „glupo“, ne pitajući se šta to znači i koje kriterijume vrednovanja upotrebljavamo kada smo u stanju etiketirati nešto kao takvo.
Postoji li univerzalna definicija gluposti ili svaki subjekt na osnovu stanja svog uma procjenjuje „glupost“? Možda je glupost sama po sebi jasna, a možda je i pisati tekst o gluposti čista „glupost“?
Počnimo tako što ćemo glupost označiti kao nešto suprotno od pameti, tj. razuma. Kada je Dekart, stavljajući razum iznad svega, označio početak novog doba i izlazak iz mračnih odaja Srednjeg vijeka, gdje je filozofija bila sluškinja teologije i gdje je svaka misao koja nije bila u skladu sa idejama Crkve nipodaštavana, racionalnost se potvrdila kao vrhunska vrijednost i ideal kome će stremiti čovječanstvo. Svako posjeduje prirodno svjetlo – razum, pomoću kojeg može doći do sigurnih istina, ali naravno, to ne znači da svako do njih dolazi. Kako je čovjek jedino razumno biće na zemlji, onda se ograničavamo na ljudsku glupost. Ajnštajn je rekao: „Samo su su dvije stvari na svijetu beskonačne, svemir i ljudska glupost, samo što za svemir još nismo sigurni.“
Zašto je to tako? Činjenica je da je većina ljudi (ispod)prosječno inteligentna, tako da nemaju predispozicija za logično razmišljanje, i nisu sposobni išta da unaprijede u istorijskom smislu. Niče ovakve ljude naziva „stado“, to su slabići bez vlastitog identiteta koji istoriji baš ništa ne znače. Njihov „posao“ je da izvršavaju ono što im elite stavljaju u zadatak. Jer, ipak, elite su zaslužne za dosadašnji istorijski progres, tako da je moralizatorsko razumijevanje istorije čista demagogija.
Ovakvo razmišljanje oštro su kritikovali humanisti, pa su „svi ljudi rođeni slobodni, s jednakim dostojanstvom i pravima“, kako počinje Opšta deklaracija o ljudskim pravima. To su zagarantovana prava pojedinca na zaštitu od države, prava koja mu pripadaju na osnovu njegovog postojanja kao čovjeka. Priznavanje urođenog dostojanstva, jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice temelj je slobode, pravde i mira u svijetu, tako kažu. Međutim, da li ona omogućavaju da i neracionalne postupke opravdamo pozivajući se na ljudska prava?! Tako, kao 11-godišnji dječak iz Njemačke, imaš pravo da tužiš majku zbog prisilnog rada. Hm, majka te je natjerala da središ nered po kući koji ostavljaš za sobom, kakva povreda ljudskih prava!?
Demokratija, još jedan od ciljeva uređenja društva. „Oblik vladavine u kojem se političke odluke donose voljom većine, najčešće kroz izbore ili referendume, u kojima učestvuju svi građani“. To ili prostije rečeno, formula po kojoj dvije budale mogu nadjačati jednog pametnog čovjeka. Hubard je rekao: „Genij može imati svoje granice, ali glupost nije toliko hendikepirana.“ Demokratija – mit ili realnost? Ko je „stado“, a ko su „pastiri“?
Ako se složimo da oduzimanje života drugim ljudima nije nikako u skladu sa postulatom racionalnosti, zbog čega je naša istorija isprepletena krvavim ratovima, i da li je bilo perioda kada ni u jednom dijelu svijeta nisu buktali sukobi? Ta tendencija se i danas, na žalost, nastavlja. Možda zbog toga što je za one koji ratuju ono što će dobiti (teritorija, ekonomska dobra, moć) itekako razuman razlog za krvoproliće. Šopenhauer nas je upozorio: “Da je čovječanstvo odvajkada bilo razumno, istorija ne bi bila dugačka hronika gluposti i zločina.“ Ili, možda je činjenje zla u ljudskoj prirodi jer „nema bića na kugli zemaljskoj koje ne bi, pod određenim uslovima, bilo kadra činiti zlo.“
Hantington u svom djelu „Sukob civilizacija“ navodi da izvor sukoba u svijetu više neće biti suprotstavljene ideologije, nego pripadnost različitim civilizacijama. Pa će najveći razdori i izvori međunarodnih sukoba biti religijski i kulturni. Ova teorija o sukobu civilizacija, iako je bila predmet žestokih kritika od strane autora koji je smatraju nespojivom sa idealima multikulturalizma, postala je aktuelna tek nakon 11. septembra 2001. godine. E sad, zar nije još Francuska revolucija utrla put građanskom društvu u kojem bi, po pravilu, vjera trebala da bude privatna stvar svakog pojedinca?
Pa to je na brdovitom Balkanu a posebno u Bosni i Hercegovini nemoguće jer su vjera i nacija oduvijek igrale značajnu ulogu u mnogobrojnim istorijskim previranjima, i bile ključni faktor identiteta naroda u BiH. Vremenom ova dva pojma, vjera i nacija, srasli su jedan uz drugi, stoga je nemoguće vještačko stvaranje „nove nacije“. „Šta ljudi najradije nazivaju glupim, nešto pametno što sami ne razumiju“, riječi su austrijskog pisca Ebner – Ešenbaha. A po čemu bi to Bosna bila drugačija od ostatka svijeta, pa „pravila“ koja važe za ostale, nju ne dotiču ? Ivo Andrić nam je lijepo odgovorio: „Tamo gdje prestaje logika, nastaje Bosna.“
Satirični veb sajt iz Srbije objavio je prije nekoliko dana vijest sljedećeg sadržaja: “Ministar prosvete i nauke Žarko Obradović preporučio je juče svim osnovnim školama da u septembru ne upisuju novu generaciju prvaka zbog smaka sveta koji je najavljen za decembar ove godine. “Ova vijest izazvala je veliko interesovanje kod ljudi koji su ogorčeni, u svojim komentarima, pozivali čak i na smjenu ministra. Inače, od nastanka sajta, više puta se dogodilo da pojedine medijske kuće s njega prenesu izmišljene vijesti kao istinite. „Nisam pametna da definišem glupost“, zapisala je jedna djevojka, ali možda je stanje u društvu tako izvještačeno da nas takve ministarske odluke uopšte ne izneneđuju, da smo zbog surove realnosti počeli da gubimo smisao za humor. Prosječna plata je niska, ponegdje je i nema, penzija još manje, pa zašto bi onda djeca išla u školu, kad ih očekuje neizvjesna budućnost. Sačekajmo mi da prođe taj smak, možda kasnije bude bolje.
Čini se da nismo saglasni u tome koji je naš cilj, i nejednako raspoređena racionalnost čini da stvari koje su razumne za neke ljude, za druge nisu. Ili smo možda kompleksne stvari previše uprostili?
Da li vam je sada jasnije šta je to racionalnost, a šta glupost? Ne?! Ni meni.
