21/02/2024

Vrijeme je za medijsko opismenjavanje?

Razvoj informacionih tehnologija ubrzano i bez pitanja uveo nas je u novu komunikološku eru, i smjestio u “globalno selo”, potpuno izmijenjenih društvenih odnosa. Sve i da hoće, niko ne moze izbjeći uticaj masovnih medija koji su uz pomoć globalizacije brzo zavladali planetom, a o njihovoj moći i ulozi u savremenim društvenim odnosima rađene su mnoge studije.

Međutim, čini se da “običan” čovjek i dalje medije posmatra kao domen zabave u vrijeme dokolice, koju je upravo za njega smislila vodeća svjetska mašinerija. Ona, putem medija, kroz lako razumljive sadržaje suptilno prenosi ideološke poruke, čineći nas marionetama, a da toga nismo ni svjesni. Mladi su posebno podložni uticaju medija koji se odražava na njihovo ponašanje, stavove i navike. Zbog revolucija u medijskoj sferi čini se da je neophodno obrazovanje mladih o razumijevanju i tumačenju medijskog sadržaja. Kako prepoznati manipulacije u medijima? Na koji način kod publike stvoriti mehanizme samoodbrane? Da li smo postali suviše podložni štetnom uticaju medija, umjesto da koristimo komparativne prednosti svakog novog napretka u oblasti komuniciranja?
Ukažimo na neke stvari:

  • javno komuniciranje je dio industrije kulture koja nam omogućava razumijevanje svijeta; mediji utiču na način koji učimo o svijetu, komuniciramo i odnosimo se prema drugima,
  • budući da živimo u društvu gdje je profit vrhunska vrijednost, mediji su “robovi” svjetske mašinerije (transnacionalnih kompanija) koje pomoću njih premošćuju vrijeme i prostor, dakle, mediji = moć, te u ovako orjentisanom društvu mjerilo kvaliteta medija nije njihova “pozitivna” uloga koju treba da izvršavaju u svakom društvu, već njihova tržišna vrijednost.

Posljedica toga su pomalo izopačeni društveni odnosi gdje prihvatamo standarde koje nam društvo nameće, stapajući se u masovno društvo kojim je lakše vladati. Misli globalno, djeluj lokalno, kažu. Šta mi kao društvo možemo učiniti na medijskom opismenjavanju građana, društvo kojem je nizak nivo i elementarne pismenosti što nas, usput, čini još lakšom metom? Koliko znamo o ogromnom psihološkom uticaju medija na pojedince aktiviranjem naših najdubljih, sveprisutnih i opšte poznatih strahova, želja i nadanja? I emotivni odnosi sve više gube suštinu. Rezultat sve većeg negativnog nego pozitivnog uticaja medija na društvo je površan sistem vrijednosti koje se nameće. I dok mediji svakodnevno mijenjaju strukturu naših stavova, napadajući na suštinu onoga što jesmo, djeca u školama uče, najčešće napamet, dosta bespotrebnih stvari koje im, vrlo vjerovatno nikada u životu neće ni trebati. Mladi su danas sposobni da dođu do različitih medijskih sadržaja, a da prije toga nisu pripremljeni da ih pravilno razumiju. Da li je dovoljno samo pisati o štetnom uticaju medija ili poduzeti konkretne korake? Ima li mjesta za efektnije učenje o medijima u našem obrazovnom sistemu? Da li je briga o rukovođenju novim tehnologijama briga individualca, ili bi država trebala da preduzme određene korake ka medijskom opismenjavanju?
Recimo to da je, nakon konstatovanja niskog nivoa medijske pismenosti građana Srbije, ova zemlja nedavno usvojila akcioni plan Medijske strategije, prema kojem se navodi rok od deset mjeseci za preispitivanje uvođenja predmeta medijska pismenost u obrazovni sistem. U Medijskoj strategiji se navodi: „Republika Srbija će podsticati razvoj medijske pismenosti razvijanjem  individualnih sposobnosti građana da koriste, razumeju i kritički  vrednuju različite aspekte javnih glasila i medijskih sadržaja, kao I  jačanjem pozitivnog uticaja na faktore okruženja, kao što su podsticanje na medijsko obrazovanje, dostupnost raznovrsnih medija i medijskih  sadržaja i drugo“. Britanski stručnjak za medijsko obrazovanje Dejvid Bakingem upozorava da je opasno ako pomiješamo medijsko obrazovanje sa sposobnošću djece da upotrijebe nove tehnologije.
Da li bi  Bosna i Hercegovina po uzoru na Srbiju trebala učiniti korak više u medijskom opismenjavanju? Da li je uvođenje pomenutog predmeta zaista potreba, ili dodatno opterećenje za državu i učenike?  Miroslav Jokić, master novinarstva i asistent na Katedri za novinarstvo Filozofskog fakulteta Pale, smatra da je eventualno uvođenje ovog predmeta u školama u BiH pogrešno smatrati dodatnim opterećenjem, jer to je zadnje o čemu trebamo kalkulisati kada je u pitanju problem koji može da ima dalekosežne posljedice za društvo. Glavna ciljna grupa su srednjoškolci, međutim djeci u osnovnoj školi bi trebalo, kroz druge predmete, ukazivati na moguće štetne pojave koje nam donosi svaki napredak u oblasti komuniciranja. “Persuazivno dejstvo medija sve više uzima primat nad njihovim osnovnim funkcijama, a moć ubjeđivanja je toliko velika da naprosto traži neku vrstu kontrole. To nije moguće postići samo zakonskom i drugom regulativom, koja gubi trku posebno s novim medijima, nego je neophodno kod publike stvarati mehanizam samoodbrane, medijskim opismenjavanjem, čiji bi rezultat, između ostalog, bio sposobnost kvalitetne selekcije medijskih sadržaja od svakog pojedinca, i tako sprečavanje negativnog dejstva medija”, rekao nam je Jokić. On je istakao da program jednog takvog predmeta treba da bude usmjeren na podučavanje mladih da pravilno koriste medije uz istovremeno razvijanje sposobnosti da prepoznaju štetne sadržaje i način da se zaštite od njih.

Na pitanje o glavnim temama koje bi se obrađivale u okviru predmeta pod nazivom medijska pismenost, dobili smo odgovor da bi sadržaj trebao da bude usmjeren na podučavanje djece da pravilno koriste medije.” Više pažnje treba posvetiti društvenim aspektima izučavanja medija, nego tehničkim, ali ni ove druge ne smijemo zanemariti. Mislim da možemo konstatovati da je informatička pismenost mladih npr. na istom ili čak višem nivou od elementarne pismenosti stanovništva BiH u cjelini, pa možda čak i unutar samih mlađih generacija. To znači da su osposobljeni da dođu do različitih medijskih sadržaja, a da prije toga nisu pripremljeni da ih pravilno razumiju i selektuju prije dalje preporuke i distribucije”, dodao je Jokić.
Koliko smo daleko od ovog malog koraka da kroz jedan novi školski predmet krenemo ka unapređenju društvene stvarnosti, ili će to biti samo “još jedan predmet “sa kojeg će djeca bježati? Da li je moguće obezbijediti uvođenje medijske pismenosti u sve srednje stručne škole ili će tu privilegiju (ili opterećenje) imati samo gimnazijalci? Osim toga, dokazano je da prosječan srednjoškolac više vremena provede ispred televizora nego u učionici, što ukazuje da su mediji dostigli nivo kada lako mogu da zaobiđu primarne agense socijalizacije – porodicu i školu. Pa, da li je medijsko opismenjavanje onda svrsishodno?

Uloga televizije u procesu socijalizacije je velika, ona može biti obrazovna i korisna, međutim i negativna. Danas se ne posvećuje puno pažnje u medijima razvoju edukativnih sadržaja jer su pod pritiskom komercijalizacije usmjereni na ostvarenje dobiti. Edukaitvni sadržaj nije pogodan za to. Pored osnovnih životnih problema roditelji su primorani da zapostave vaspitanje svoje djece, misleći da su sigurna zabavljajući se uz medijske sadržaje od kojih upravo potiče najveća opasnost za ugradnju manje poželjnih vrijednosti u stub ličnosti svakog pojedinca.
U uslovima kada mediji psi čuvari svakog društva gube bitku protiv savremenih medija, pitamo se koliko smo u mogućnosti djelovati kako bi ublažili negativne posljedice medijske revolucije. Medijsko opismenjavanje je korak ka tome. Iako se čini da je borba protiv novih televizijskih trendova unaprijed osuđena na propast, ne treba odustajati budući da je u pitanju dobrobit budućih digitalnih generacija.

Na riječima ne smije ostati!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *