pon. dec 16th, 2019

(S)lijepa riječ gvozdena vrata zatvara

Doživjela sam upravo to, rijedak slučaj da inspiraciju za pisanje priča gubim svakim danom. Nadjačava je loša vjera da svojim pričama ne mogu promijeniti ništa u ovom okruženju zagrizlom u moralno posrtanje.

Dozvolila sam da me sistem, bar što se javne kritike tiče, slomi, iako postoje u meni oni geni koji se nikada neće pomiriti sa društvenom nepravdom. A susrećem je svakodnevno na svakom koraku.
Prije nekoliko dana imala sam „čast“ boraviti na mjestu gdje se svi poroci današnjice stapaju u jedno, korupcija, kriminal, princip jačeg, manjak inteligencije, bahatost u upravljanju društvenim dobrom i sve ono od čega se većinom sastoji krem našeg društva, u vrhuncu gluposti i poniženja materijalno inferiornijih od sebe.
Zamišljenju oko rješavanja svakodnevnih zadataka prekinu me gospođa, očigledno zalutala u zgradu, primijetih to po stilu oblačenja i plačnim očima. Sigurno nije „jedna od ovih“. Prišla mi je i ponudila da kupim neke patike i štikle, kune se da nisu nošene ranije iako su tragovi na njima ukazivali na sasvim suprotno. Kaže, dobila njena unuka iz Kanade, još je mala da ih nosi, slomiće glavu u njima po kući. Zbunjeno odgovorih da mi zaista ne trebaju i da nisu moj broj. Odlazeći onako kroz zube procijedi da joj pare trebaju, isključiće joj struju.Ostah gledajući za njom a svijet u kojem boravim ponovo mi zamagli oči.
Ostatak dana uzalud sam pokušavala skrenuti misli sa onog bespomoćnog pogleda i iscrpljenog lica, razmišljajući kakva te nevolja i borba za goli opstanak tjera da hodaš od zgrade do zgrade i prodaješ iznosane cipele. Odlučih da ću je sutra pronaći i dati joj nešto para, želim to, a onaj mali novinarski vrag u meni pomisli kako bi to bila dobra priča, pisati o njenom životu. Srećom, isto veče uspjela sam saznati ime gospođe i u bespotrebnom radosti što sam korak bliže svojoj imaginarnoj, samopromotivnoj priči, iznenadi me vijest koju nisam očekivala. Saznah da je žena, kako kažu folirant, ima stan i više nego dovoljno novca za normalan život u okvirima današnjeg sve siromašnijeg društva.
Ideja, priča, propalo je sve, naravno poželih čuti i drugu stranu i rasuditi sama. U meni se borila ona desetka iz „Etike“ sa fakulteta, vrištala, željela da iskoči iz svoje kože. Da li objaviti priču onakvom kakva se na početku činila, obmanutu javnost, izazvati lažno sažaljenje, ili kao slučajno dodati, znamo da ste folirant ili niste…Pitah za savjet pametne i hladne glave kojim vjerujem.
Dobih sjajan savjet: „ Sanja, red je da priču o životu te gospođe objaviš, jer ako ne ona sigurno je da veliki broj ljudi u ovoj zemlji živi baš u takvim uslovima, zbog njih spomeni, apeluj, ukaži, riječi su naše oružjem drugo nemamo. Neka naši svakodnevni postupci budu suptilna borba protiv sistema, neka nam bar ne zavežu jezike kada otupljuju mozgove.“
Shvatih da vrijedi, ne želim ovaj podrazumjevani pristanak na one koji imaju sve i one koji nemaju ništa. To su izgleda naše dvije savremene klase društva gdje se cijeni sposobnost gaženja svih podrazumjevanih moralnih principa da bi se došlo do cilja. Cilj, kao nikada do sada opravdava sredstvo, a društvo nas polako oblikuje da to bude dio naše svakodnevnice. One provedene u tupom gledanju u cilj koji proizvodi vještačku sreću. Lijepa riječ ili gest spali su na nivo koristi, jer ko zna kad će nam neko valjati, kaže naš narod. A istina je da čovjek najbolje opisuje sebe u ophođenju prema ljudima od kojih nema nikakve koristi. Dajem još jedan apel povratku ljudskosti u ovom „sve“ ili „ništa“ paralelnom univerzumu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *