Ekonomija eksploatacije u BiH: Rekordni profiti kompanija, minimalna korist za građane i nepovratna šteta za prirodu

Rudarske kompanije u Bosni i Hercegovini posljednjih godina ostvaruju rekordne prihode i desetine miliona maraka dobiti zahvaljujući eksploataciji domaćih prirodnih bogatstava, dok se u budžete po osnovu koncesionih naknada vraća tek djelić tog novca, a posljedice eksploatacije snose lokalne zajednice kroz uništeno zemljište i zagađene vodotokove.

Samo je rudnik u Varešu prošle godine ostvario 118 miliona maraka dobiti, dok je ukupan prihod Republike Srpske od svih koncesionih naknada iznosio oko 45 miliona KM.

Ovaj nesrazmjer najbolje pokazuje koliko se malo bogatstva stečenog eksploatacijom prirodnih dobara vraća građanima, uprkos tvrdnjama vlasti i investitora da rudnici donose ekonomski razvoj i veliki profit lokalnim zajednicama.

Kompanija DP Metals BH, koja upravlja  rudnikom Rupice u Varešu u kojem iskopavaju cink, barit i olovo, već u drugoj godini rada ostvarila je prihod od 330,4 miliona KM i povećala ga za više od 277 miliona KM. Zanimljivo je da iako u koncesionim dokumentima navode samo ove tri rude, na zvaničnoj stranici DP Metals priorite daju srebru i zlatu, odakle im dolazi i najveći dio profita.

Istovremeno, kompanija je postala i najveći izvoznik iz BiH, sa više od 340 miliona KM vrijednosti samo u prvih šest mjeseci ove godine.

Kada je rudnik otvoren 2024. godine rečeno je da je ova investicija, tadašnjeg vlasnika, kompaniju Adriatik Metals iz Velike Britanije koštala preko 400 miliona maraka, a da su očekivanja da će do 2050. prihodovati oko pet milijardi maraka.

„Zlatna koka“ rudarstva

Međutim, Adriatic Metals je ubrzo za 1,3 milijarde dolara prodat kompaniji Dundee Precious Metals (DPM), koji je postao i vlasnik rudnika u Varešu, koji je tada zabilježio gubitak u poslovanju 44,4 miliona KM, uz prihod od 52,7 miliona KM, kako pokazuju zvanični finansijski izvještaji.

Ipak, već u drugoj godini rada, rudnik postaje prava „zlatna koka“ i svojim vlasnicima donosi profit od čak 118 miliona maraka. Međutim, uprkos tome što smo im upit poslali dva puta, iz ove firme se niko nije oglasio.

Iza impresivnih poslovnih rezultata, međutim, od početka se nižu kontroverze.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) otkrili su da je 2018. godine kompanija Adriatic Metals, koja se tada zvala „Eastern Mining“, dobila koncesiju šest puta jeftinije od domaćih firmi, čime su građani ostali zakinuti za oko pet miliona maraka.

Pored toga, rudnik je konstantno u fokusu javnosti zbog negativnih uticaja na životnu sredinu, a krajem prošle godine pojavile su se i informacije o zabrinjavajuće visokom prisustvu olova u krvi mještana okolnih naselja, uključujući i djecu.

Vareš nije izuzetak. Analiza finansijskih izvještaja pokazuje da i druge kompanije koje posljednjih godina eksploatišu rudna bogatstva u BiH bilježe eksplozivan rast prihoda i dobiti, dok su prihodi koje država ostvaruje od koncesionih naknada ostali višestruko manji.

Uspon „Drvo-Exporta“

Tri godine rudarenja u prijedorskim selima Bistrica i Bukova Kosa donijele su, do tada malo poznatoj teslićkoj firmi “Drvo-Export”, višemilionski profit i status jednog od najvećih izvoznika uglja iz BiH. U tome ih nisu omeli ni brojni protesti mještana Bistrice kojima se rudnik smjestio na samo 300 metara od njihovih kuća i devastirao im zemljište i vodene tokove, kao ni opiranje stanovnika Bukove Kose, koji se svakodnevno bore sa dimom zapaljenog uglja na depoima.

Zvanični podaci pokazuju da ekspanzija firme počinje 2023. godine, kada je započela eksploataciju uglja u Bistrici. Već u prvoj godini prihodi su porasli pet puta, a dobit devet puta u odnosu na godinu ranije.

Firma iza koje stoji SNSD-ov odbornik Srđan Klječanin Rufi iskopavanja je započela bez svih potrebnih dozvola i te godine ostvarila prihod od 54,6 miliona KM i dobit od 19,5 miliona KM.

Godinu kasnije prihod je porastao na 68,6 miliona, a dobit na 25,1 milion KM. Najbolji poslovni rezultat ostvarila je prošle godine, kada su prihodi dostigli 74,2 miliona, a dobit 32,7 miliona KM.

Poređenja radi, prije ulaska u rudarski posao kompanija je 2022. godine ostvarila prihod od svega 10 miliona KM i dobit od 2,3 miliona KM. Sve dozvole za rudarenje su naknadno dobili od Vlade Republike Srpske, ali njihovo osporavanje i padanje pred sudovima ni do danas nije završeno.

Nakon što je “pokupio kajmak” Rufi je ove godine okončao eksploataciju uglja lignita na lokalitetu Bistrica kod Prijedora, a iza bagera i ostale mašinerije “Drvo-Exporta” ostale su razorene poljoprivredne površine, klizišta i pustoš koju stanovnici nazivaju ekološkom katastrofom.

Klječanin, međutim, odbacuje tvrdnje da je rudarenje lokalnim zajednicama donijelo samo štetu. Za područje Bistrice kaže da je u toku njegova revitalizacija i sijanje trave i voća.

“Do sada smo platili oko 11 miliona maraka za poreze i koncesiju za rudnike Bukova Kosa i Bistrica. U narednih par godina trebalo bi da uplatimo još 36 miliona za koncesije i poreze na Bukovoj Kosi. U ovo nije uračan PDV za koji je do sada uplaćeno između sedam i osam miliona maraka. Mi smo 100 odsto izvoznici, a rudnik ne bi ni postojao da nije bilo volje mještana da prodaju zemljište. Sve smo radili po zakonu. U ova dva rudnika radilo je oko 400 radnika iz “Drvo-Exporta” i podizvođačkih firmi“, tvrdi Klječanin za CAPITAL.

Uplaćene koncesije tajna

Podatke o uplatama koje navodi Klječanin nije bilo moguće nezavisno provjeriti jer institucije ne objavljuju pojedinačne iznose koncesionih naknada po projektima. Iz Poreske uprave Republike Srpske dobili smo samo informaciju o ukupnom iznosu uplaćenih koncesija u 2025. godini koji je iznosio 45.119.817 КM, ali pojedinačne podatke za ovu i druge kompanije nam nisu dali pravdajući to poslovnom tajnom. U Poreskoj upravi FBiH rekli su da nisu nadležni za prikupljanje ovih naknada pa da tako i ne raspolažu ovim podacima, pa je javnost ostala uskraćena u mogućnosti provjere tvrdnji o doprinosu pojedinačnih rudarskih projekata javnim budžetima.

Sličan obrazac vidi se i kod rudnika uglja u Medni kod Mrkonjić Grada. Firma “Medna NV”, koja je rudnik otvorila 2022. godine i godinu završila u minusu od 120.000 KM, a već naredne godine povećala je prihode sa 2,1 na 13 miliona KM i iz gubitka prešla u dobit od 224.000 KM.

Zanimljivo, sve to ostvarili su bez ijednog zaposlenog radnika. Još bolji rezultat, iako sa manjim prihodima i takođe bez radnika, ostvaruju u 2024. godini. Naime, tada su imali ukupne prihode od 11,8 miliona, a dobit od 436.390 KM.

Ukupan iznos svih koncesionih naknada, uplaćenih u budžet Republike Srpske u 2025. godini, iznosio je 45.119.817 КM. Drugim riječima, ukupne koncesione naknade koje je Republika Srpska naplatila tokom cijele godine bile su gotovo tri puta manje od dobiti koju je u istom periodu ostvario samo rudnik u Varešu.

Za Transparency International BiH ovakav odnos privatnog profita i javne koristi nije slučajan, već posljedica načina na koji je sistem koncesija funkcioniše.

Istraživač TI BiH Aleksa Vučen za CAPITAL kaže da je on izrazito rascjepkan, netransparentan i ne omogućava pouzdanu procjenu koristi koju građani ostvaruju od eksploatacije prirodnih bogatstava.

Kaže da je TI BiH u svom registru objedinio podatke o 1.029 koncesija i 738 koncesionara, ali su i ti podaci nepotpuni zbog odbijanja institucija da dostave ugovore, pojedinačne uplate i informacije o dugovanjima.

Prema podacima koje su institucije dostavile TI BiH, u 2024. godini naplaćeno je oko 48,46 miliona KM koncesionih naknada, u odnosu na 57,85 miliona KM prethodne godine.

“Istovremeno, evidentiran je dug od najmanje devet miliona KM kod 58 koncesionara. Riječ je o minimalnim iznosima, jer za veliki broj koncesija podaci o obavezama, uplatama i dugovanjima uopšte nisu dostavljeni“, kaže Vučen.

Čak 47 odsto koncesija za eksploataciju minerala

Naglašava da privatne kompanije koriste mineralne sirovine, vodu, šume, zemljište i energetski potencijal, dok javnost često ne zna koliko je resursa eksploatisano, kako je naknada obračunata, da li je u cijelosti plaćena i da li je novac namjenski iskorišten. Građani, s druge strane, snose ekološke i socijalne posljedice eksploatacije, kao i troškove sanacije ako koncesionar ne ispuni svoje obaveze.

Ranija analiza TI BiH pokazala je da je 47 odsto evidentiranih koncesija dodijeljeno za eksploataciju mineralnih sirovina, dok značajan rast cijena mineralnih resursa nije bio praćen odgovarajućim rastom javnih prihoda.

Tako su podaci registra koncesija koji vodi TIBiH pokazali da, iako je cijena aluminijuma na svjetskom tržištu od 2015. porasla za 58 odsto, koncesione naknade rudnika boksita smanjene su sa oko 1,1 milion KM na 810.000 KM, odnosno za 28,11 odsto.

“Koncesiona politika zato mora biti izmijenjena. Naknada treba da ima fiksni i varijabilni dio povezan sa stvarno eksploatisanom količinom, tržišnom cijenom i ekonomskim rezultatom projekta, uz obavezno periodično preispitivanje formule. Količine moraju provjeravati nezavisna stručna tijela, a ne samo na osnovu izvještaja koncesionara“, smatra Vučen.

Trenutno, 63 odsto analiziranih ugovora bilo je dodijeljeno nakon samoinicijativne ponude koncesionara, čime je ograničena konkurencija i stvoren prostor za prilagođavanje unaprijed poznatom investitoru.

Građani moraju imati pristup

Važnost učešća javnosti potvrdila je i presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 4. juna 2026. godine, kojom je poništeno rješenje Vlade Republike Srpske o izboru ponuđača i dodjeli kompaniji “Drvo-Export” za istraživanje uglja na lokalitetu Bukova Kosa. Sud je utvrdio da je Vlada akt donijela i objavila bez odgovarajućeg obrazloženja, čime je povrijedila načelo transparentnosti i zainteresovanoj javnosti onemogućila da odluku djelotvorno ospori.

Vučen kaže da je postupanje institucija uglavnom fragmentisano, reaktivno i nedovoljno djelotvorno. Informacije su kod koncedenta, odnosno nadležnog ministarstva ili lokalne vlasti, regulatora, komisije za koncesije i poreske uprave.

“Revizorski nalazi pokazuju da institucije ne utvrđuju blagovremeno stvarno eksploatisane količine, ne vrše konačne obračune naknada, ne aktiviraju garancije i ne raskidaju ugovore čak ni kada obaveze duže vrijeme nisu ispunjene. U Srednjobosanskom kantonu revizija je utvrdila da nisu naplaćena potraživanja veća od 1,7 miliona KM, zbog čega je TI BiH podnio krivičnu prijavu protiv odgovornih lica“, kaže Vučen.

Problemi u upravljanju koncesijama nisu karakteristični samo za Republiku Srpsku.

Kancelarija za reviziju institucija FBiH u Izvještaju revizije učinka “Upravljanje koncesijama za eksploataciju nemetalnih mineralnih sirovina” iz decembra 2025. godine, zaključuje da se koncesije dodjeljuju bez sistemskog planiranja, da nadležne institucije nemaju dovoljno efikasan nadzor nad njihovim izvršavanjem, te da postoje ozbiljni nedostaci u kontroli eksploatacije i naplate naknada.

Revizori su upozorili da ovakav sistem ne obezbjeđuje dovoljnu zaštitu javnog interesa, da Zakon o koncesijama FBiH nije usklađen sa drugim propisima koji uređuju korištenje prirodnih resursa, dok Komisija za koncesije FBiH godinama funkcioniše sa samo dva od zakonom predviđenih sedam članova.

Ekonomista Igor Gavran smatra da problem nije samo u netransparentnosti, već i u samom modelu obračuna koncesionih naknada, koji BiH svrstava među zemlje sa najmanjom koristi od eksploatacije vlastitih prirodnih resursa.

Pogrešan model obračuna naknada

“Prihodi od koncesionih naknada u BiH toliko su niski da predstavljaju poniženje i eksploataciju, a ne primjerenu naknadu. Problem nije samo njihova visina, već i potpuno pogrešan model obračuna, koji je suprotan svjetskoj praksi i standardima. Iste kompanije koje u BiH plaćaju izuzetno niske koncesione naknade u Srbiji i Bugarskoj prihvatile su znatno više naknade obračunate po savremenim modelima. To pokazuje da bi bile spremne da plate više i u BiH kada bi domaće vlasti to zahtijevale“, tvrdi Gavran.

Podsjeća da većina zemalja koncesione naknade vezuje za tržišnu vrijednost eksploatisanog resursa ili ostvareni prihod, dok se u BiH one uglavnom obračunavaju po fiksnim iznosima po toni ili kubnom metru, zbog čega javni prihodi ne prate rast cijena na svjetskom tržištu.

Kao ilustraciju navodi rudnik u Varešu, gdje se koncesiona naknada i dalje obračunava po fiksnoj cijeni od 3,90 KM po toni iskopane rude, iako je vrijednost projekta procijenjena na milijarde maraka, a cijene metala na svjetskom tržištu u međuvremenu su rasle.

“U ovom periodu i cijene svih metala iz vareških rudnika rastu, a koncesiona naknada ostaje ista. Dominantan model obračuna koncesionih naknada u svijetu zasniva se na vrijednosti eksploatisanog resursa ili ostvarenom prihodu, dok BiH i dalje primjenjuje odavno prevaziđen model. Pored koncesionih naknada, mnoge države primjenjuju i dodatno oporezivanje ekstraprofita i posebne naknade za zaštitu prirode, dok su naknade u BiH višestruko niže od onih koje se primjenjuju u uporedivim sistemima“, ističe Gavran.

Dok ekonomisti upozoravaju na gubitke javnih budžeta, u Fondaciji Atelje za društvene promjene – ACT smatraju da je još ozbiljniji problem to što institucije nisu obezbijedile adekvatnu zaštitu javnog interesa.

Berbić: Nema garancija za remedijaciju

Zamjenica direktorice ACT-a Azra Berbić podsjeća da su upravo zbog toga protiv nadležnih institucija pokrenuli više upravnih sporova, uključujući i postupak kojim su uspjeli da javnosti omoguće uvid u koncesioni ugovor za rudnik u Varešu.

“Prema koncesionom ugovoru kompanija plaća naknadu od svega 3,90 KM po toni rovne rude, bez obzira na količinu i tržišnu vrijednost metala sadržanih u toj toni. Drugim riječima, ista naknada se plaća nezavisno o tome da li tona rude sadrži prvenstveno olovo ili značajne količine zlata i srebra“. objasnila je Berbić za CAPITAL.

Upozorava da je posebno zabrinjavajuće što se, uprkos ranijim najavama, model obračuna koncesione naknade nije promijenio, iako je ugovorom ostavljena mogućnost njenog povećanja.

“Dodatni problem predstavlja činjenica da zakonski okvir u BiH ne poznaje institut finansijske garancije za remedijaciju (uklanjanje onečišćenja). U brojnim državama rudarska kompanija prije početka eksploatacije ili geoloških istraživanja mora osigurati značajna finansijska sredstva koja predstavljaju garanciju da će, ukoliko to sama ne učini, država imati sredstva za obnovu degradiranog područja. U BiH takav mehanizam ne postoji“, kaže Berbić.

Prema njenim riječima, praksa pokazuje da se u velikom broju slučajeva prednost daje privatnim interesima u odnosu na javni interes.

“U slučaju Vareša vidjeli smo da su institucije više puta donosile odluke koje su, po našem mišljenju, pogodovale nastavku projekta uprkos značajnim izmjenama koje su zahtijevale detaljnije nove procjene uticaja na okolinu i novo učešće javnosti. Morali smo voditi i sudski postupak kako bi koncesioni ugovor postao dostupan javnosti“, kaže Berbić.

Građani ne traže ništa više od onoga što im zakon garantuje, tvrdi ona, a to je pravo na pravovremene informacije, stvarno učešće u donošenju odluka koje utiču na njihove živote, zaštitu zdravlja i očuvanje životne sredine.

“Upravo je to obaveza države. Ako institucije ne osiguraju da se ovi principi dosljedno primjenjuju, stvara se opravdan osjećaj da privatni interes ima prednost nad interesom građana i javnim dobrom“, kaže Berbić.

Dodaje da cilj ACT-a nije zaustavljanje razvoja, za što aktiviste često optužuju investitori pa čak i vlasti, već da se on odvija zakonito, transparentno i na način koji neće ugroziti zdravlje ljudi i prirodna bogatstva od kojih zavise sadašnje i buduće generacije.

Međutim, bez obzira na poslovne rezultate kompanije ili iznos koncesione naknade, ističe, činjenica je da danas hiljade građana Vareša, ali i susjednih opština Kaknja i Breze, žive u opravdanom strahu zbog mogućih posljedica rada rudnika po okolinu, sigurnost i zdravlje ljudi.

“Na te rizike zajedno sa lokalnim stanovništvom upozoravamo već više od dvije godine. Nažalost, umjesto da institucije pravovremeno djeluju i sprovedu sve mjere zaštite javnog interesa, svjedočimo tome da su se mnoga od tih upozorenja pokazala opravdanim, dok građani i dalje nemaju jasne odgovore niti uvjerljive garancije da su njihovo zdravlje i životna sredina adekvatno zaštićeni“, dodaje ona.

Berbić kaže da je važno naglasiti da rudnici posluju na osnovu dozvola koje su izdale nadležne institucije.

“Upravo zato odgovornost nije isključivo na investitoru, već primarno na institucijama koje su bile dužne osigurati da uslovi rada budu takvi da u najvećoj mogućoj mjeri štite javni interes, okolinu i zdravlje ljudi. Smatramo da u ovom slučaju preventivne mjere, kontrolni mehanizmi i institucionalni nadzor nisu bili dovoljno snažni da otklone ili značajno smanje rizike kojima je lokalno stanovništvo izloženo“, naglasila je Berbić.

Ekonomisti Biljana Jovanović, Kristijan Fidanovski i Branimir Jovanović u nedavno objavljenoj analizi “Rudarenje na Zapadnom Balkanu; Ko zaista profitira” u okviru inicijative Balkans in Europe Policy Advisory Group (BiEPAG),  analizirali su rudarski sektor u šest zemalja Zapadnog Balkana i zaključili da najveći dio ekonomske koristi od eksploatacije prirodnih resursa završava kod vlasnika kompanija, često stranih.

Istovremeno, države na čijem se tlu nalaze resursi, kroz poreze i naknade ostvaruju znatno manji dio vrijednosti. Takođe, zaključili su i da je zaposlen mali broj radnika, da kompanije isplaćuju plate nešto više od državnog prosjeka, dok istovremeno ostvaruju znatne profite za vlasnike.

Na nivou četiri analizirane zemlje, srednje i velike rudarske kompanije su tokom 2022. godine isplatile 521,4 miliona dolara za zarade zaposlenih i 65,3 miliona dolara poreza, dok je neto dobit njihovih vlasnika iznosila čak 981,7 milion dolara. Autori zaključuju da su profiti bili gotovo dvostruko veći od ukupnog fonda plata i oko petnaest puta veći od iznosa plaćenih poreza.