Naziv objekata u Sarajevu- odraz nepismenosti

Problematizirat ću jedno od najalarmantnijih pitanja u Sarajevu. To pitanje odnosi se na sve veći broj nepismenih ljudi, koji ne poznaju osnovne gramatičke i pravopisne norme, ali, također, i na spajanje jezičkih, vizuelnih i ostalih kodova, koji su inače nespojivi.

PIŠE: Slađana Golijanin/Novinar.me

Posmatrajući radnje, kafiće, trafike i druge objekte u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, lako je primijetiti taj problem, a to se takođe javlja i u izradi plakata. Često se dešava da smo u situaciji da u krugu od pedeset metara naiđemo na razne natpise, nazive i oglase, kojima se pokazuje društveni, odnosno obrazovni sklop Sarajeva. Ovaj paradoks ne treba čuditi ako uzmemo u obzir da većinu sarajevskog stanovništva više ne čine ljudi koji su u njemu rođeni, nego manjinske grupe, koje zapravo još jedino ovaj grad i prihvata. Otuda stalno otkrivanje nepismenosti i neobrazovanosti, protiv kojih se ni ne bori, nego, naprotiv, koje postaju poželjne i moderne. Polazeći od ovakvih činjenica nije ni čudo što ovu državu smatraju jednom od najnerazvijenijih na svijetu. Pismenost kao temelj kulturnog identiteta, a zatim i svakog drugog, nažalost, u Bosni i Hercegovini nedostaje, što je jasno iz narednih nekoliko primjera.

Prof. dr. Marina Katnić Bakaršić u udžbeniku „Stilistika“ navodi kako većina objekata u Bosni i Hercegovini nosi nazive na engleskom jeziku, ali kako se prilikom toga rijetko poštuju norme tog jezika. Jedan od poznatijih objekata u Sarajevu, kafić „Rock Teatar“ nosi naziv koji implicira objedinjujuću upotrebu engleskog i našeg jezika, što nikako nije za pohvalu. Dakle, u skladu s pravilima, ovaj kafić trebao bi se zvati ili „Rock Theatre“ ili „Rok Teatar“, nikako ne „Rock Teatar“.

Međutim, ima i gorih slučajeva. Tako u Švrakinom Selu, sarajevskom naselju, na udaljenosti od samo 100 metara, postoje dvije praonice automobila, s tom razlikom što je na jednoj napisano auto-praonica, a na drugoj auto praonica. Iz ovoga bismo mogli zaključiti da je vlasnik prve praonice pismeniji od vlasnika druge, ali da nijedan nije potpuno pismen. Naime, ispravno je autopraonica. Ipak, srećemo slučaj da je na istom objektu pogrešno napisan jedan reklamni natpis, a drugi, odmah ispod njega, ispravno. Najzanimljivije je što se radi o dva naziva koji pripadaju istoj skupini riječi. Tako prvi naziv glasi elektro materijal, a drugi vodomaterijal. Očigledno je da je trebala i jedna i druga složenica biti napisana zajedno, ali je očigledno i da su stanovnici Švrakinog Sela ipak zaokupljeniji nekim drugim, bitnijim stvarima, nego svojom užasavajućom nepismenošću.

Razumljivo je da određeni vlasnici prodavnica i trafika, kao izuzetni trgovci, žele nazivima svojih objekata privući što veći broj kupaca, ali naziv trafike na Grbavici koji glasi „Amare Džine“ zaista nije baš najbolji izbor. Na prvi pogled, radi se o nekom Amaru džinu, kojeg valjda vlasnik trafike doziva s obzirom na to da su sve imenice (i vlastita i opća) napisane u vokativu. Međutim, možda je riječ o nekom italijanskom imenu i prezimenu, ali tada bi iznad posljednjih vokala trebali stajati odgovarajući akcenti.

Neki vlasnici trafika idu još dalje, pa na njima piše duhanpromet. Pri izgovoru ove riječi, jasno nam je da nema govora o samo jednoj riječi, nego da je pravilno duhan promet. Na ovaj način će se izbjeći „lomljenje“ jezika prilikom izgovora, a i narod će nam biti pismeniji.

Veoma je zanimljivo to što većina kafića, restorana i hotela u Sarajevu nosi naziv određenih gradova, država i poznatih osoba. Tako, srećemo nazive poput „Caffe Von Habsburg“, „Bosnia“, „Roma“, „Rim“, „Berlin“, „Euro“, „Kula“, „Elvis“, „Tito“, „Mocart“, „Ogi“, itd. Najvjerovatnije vlasnici ovih objekata misle da će imati više posjetitelja ako su njihova imena zvučna i prepoznatljiva, ali takva primitivnost samo prikriva nekreativnost. Značajno je i to da su ovi nazivi pretežno napisani velikim štampanim slovima, kako bi se, također, prikrilo moguće nepoznavanje upotrebe velikog i malog slova.

Nekreativnost je primjetna čak i u izradi nekih plakata. Prvo što možemo uočiti pri postavljanju raznih plakata jeste njihov „haotičan“ raspored. Naime, na samo jednom zidu obično je nalijepljeno oko 30-ak istih plakata, prilikom čega jedni druge do pola prekrivaju. Ne moram napominjati da u Sarajevu postoji još mnogo zidova, čak predviđenih za postavljanje plakata, no, oni ostaju nedodirnuti.

Plakat kojim se najavljuje nastup grupe „Crvena jabuka“, naravno, crvene je boje, i dizajn ni po čemu drugom ne privlači pažnju osim ovom neinovativnošću. Međutim, plakat koji je jedan period bio nalijepljen na hotel „Bosnia“, a kojim se reklamirao koncert pjevača Al Dina, predstavlja njegovu glavu u krupnom planu, Al je napisano malim slovom i stavljen je apostrof iznad slova l. Možda je namjera bila slogan ali Dino, u smislu da Dino ipak dolazi, pa je stavljen apostrof, ali sumnjam da se nečega takvog dosjetio taj ko izrađuje plakat za nastup Al Dina. Sigurno bi se Al Paćino postidio u njegovo ime.

Konačno, jedan od plakata koji predstavljaju najnovije proizvode određenih firmi, prikazuje slijedeći slogan: „Kartice sa kojima pobjeđujete!“ Mnogo bi primamljivije, a i pravilnije bilo da je napisano „Kartice s kojima pobjeđujete!“, ali ni to ne bi bilo ni približno onome što se smatra gramatikom. Poznavajući korištenje određenih padeža u određenom kontekstu, primijetit ćemo pogrešnu upotrebu padeža instrumentala. S karticama se ne može pobijediti, nego jedino karticama, jer one nisu osobe (zaboga!), već u ovom slučaju sredstva pomoću kojih se dolazi do pobjede. Jednostavno, kartice ne mogu hodati, jer nemaju noge, pa se pod ruku s njima ne može ni krenuti u pobjedu, a pogotovo ne pobijediti. Nepismenost je i ovdje evidentna.

Primjera koji ilustriraju ovakvo stanje na području Sarajeva je mnogo, a ovi prethodno navedeni su najviše zaprepastili autoricu ovog teksta, te nije mogla ostati ravnodušna prema njima.

Uzimajući u obzir to da svi najobrazovaniji ljudi kao prvi segment haosa na širem nivou navode needukovanost svakog od pojedinaca jedne zajednice, jasno mi je zašto je stanje u Bosni i Hercegovini ovakvo kakvo jeste.

Kulturno naslijeđe, kulturna baština, kulturna zaštita, trebali bi biti rukovodeći elementi svake zajednice. Nisam sigurna da postoji ni kao misaoni pojam, pa nije ni čudo što nam većina pismenih ljudi odlazi u druge zemlje, koje se tako neprestano „kite našim perjem“. Definitivno u Sarajevu i Bosni i Hercegovini ne vrijedi ono što je bosanskohercegovački esejist i kritičar Nikola Kovač imao na umu kada je napisao slijedeće: „Povezivanjem tekovina raznih kultura i tvorevina različitih jezika proširuje se krug saznajnih registara i intenzivira ritam duhovnog života.“ Nek’ su nam gramatika, pravopis i kreativnost na pomoći!!!