Šta očekuju građani poslije Lokalnih izbora u BiH u domaćoj eri parlamentarizma i nedovršene tranzicije?

Da li mi kao narod vjerujemo u nadmoć škole i učenja? Potrebu da širimo vidike, raspolažemo činjenicama i tačnim informacijama? Ili mislimo da je intelektualna potkovanost prevaziđena kategorija? Da se životni uspjeh isključivo mjeri zgrtanjem bogatstva svim raspoloživim sredstvima? A ta sredstva u našoj državi uglavnom predstavljaju izbori i „sticanje“ legitimiteta i legaliteta sa praistorijskim prebrojavanjem i onom davnom, ali kod nas još uvijek aktuelnom sintagmom „nije važno ko glasa, nego ko broji glasove“.

Borba za vlast i pozicije je normalna, poželjna i prirodna karakteristika demokratskih društava. Ne i u Bosni. Ovde se ona smatra subverzivnom aktivnošću, a pretendenti iz redova opozicije tretiraju se kao drumska banda koja hoće da otme državu. Jer, ekskluzivitet na vršenje vlasti ima ovde isključivo aktuelni režim. Svi ostali su kriminalizovani, prljavi i zli. Gotovo da je kažnjiva i pomisao da je smjenjivost moguća. Kao da je sve stalo kako su se SNSD i njen prvi čovjek popeli na tron i kao da su namjerili tu da ostanu zauvijek.

U Republici Srpskoj je zato najteža optužba postala „oni hoće vlast“. I tako, dan po dan, godine obrade ovdašnje javnosti da su svi osim „zauvijek izabranih“ u politici iz nečasnih motiva, da ruše državu i pljačkaju njenu imovinu. Malo pomalo, uspjeli su da opoziciju, kakva god da je, izguraju na političku marginu i natjeraju da se i sama suštinski samoizoluje. Njeni čelnici se, na primjer, već dugo ustručavaju da govore često u medijima, jer je postalo poželjno reći „ne bavimo se politikom“ i „nećemo političke stranke“. San aktuelne vlasti je da se faktički ugasi politički život, a da se glumi parlamentarizam u kome će postojati samo saradnici vlasti na privremenom radu u opoziciji, na lijevom i desnom političkom spektru dok bi ostali, kroz permanentnu satanizaciju, lagano nestajali sa političke scene. Jer, bavljenje politikom je dobro čuvan zabran SNSD-a.

Iako su prošle 34 godine od uvođenja višestranačja u BiH, kao dana velikih snova o parlamentarizmu, BiH se vratila u pretpolitičko doba sa demonizacijom opozicije kakva nikada nije postojala i povratkom u jednopartizam.

Da li je BiH sumorna zemlja koja se davi u političkim konfliktima, u kojoj podzemni ratovi usmjeravaju političke procese, kontrolne institucije nemaju smisla, partokratija ugrožava temelje demokratskog poretka, zbog surevnjivosti, starih animoziteta i različitih političkih orijentacija i pristupa prioriteti postaju sporedni, a sporedne stvari prioritetne, a intrige i skandali dominiraju javnim prostorom.“

To je slika Bosne i Republike Srpske danas. Zemlja koja izgleda kao bojno bolje, u kojoj vlast pokušava da kreira čak i opoziciju i u kojoj se na političkoj pijaci, ispod stola, kupuju ljudi i podrške, silom pripitomljavaju kolebljivi, aktiviraju ucjene i prljavi sadržaji da se uguši svaki otpor, uz atmosferu konfrontacije, napetosti i straha.

Ipak, opozicija ni tada, a ni danas ne može da bude amnestirana od odgovornosti za to što je bila ili jeste neuspješna. Opozicija može biti uspješna onog momenta kad odustane od strategije da „dvije trećine vremena posvećuju tome šta je vlast loše uradila, jednu trećinu kuknjavi šta je svijet loše uradio, umjesto da podršku traži i dobija na onome šta bi ona konkretno uradila da ima priliku“. To je istovremeno značilo i kraj opozicionog aktivizma koji se zasniva na čekanju da vlast pogriješi i da onda opozicija na tome mobiliše nezadovoljne građane, što se uglavnom završava uzaludnim trošenjem energije pobune. Uostalom, promjene se ne dešavaju kad nemaš šta da izgubiš, nego kad imaš šta da dobiješ.

Može li istorija u Bosni ikada biti učiteljica života? Sasvim sigurno da u ovim izbornim uslovima ne može.

Foto: Spin info/Ilustracija