uto. maj 26th, 2020

Kako prepoznati destrukciju kod djeteta

Piše: Vladimir Vasić

Svako ozbiljnije izučavanje određene društvene pojave zahtijeva studiozan pristup i poštivanje osnovnih naučnih načela i principa u prvom planu – objektivnost i preciznost. Čini mi se da su naučna objektivnost i preciznost ključne metodološke karakteristike kako bi spoznali istinu. A istina je temelj na kome sve počiva – so zemlji da zemlja ne obljutavi.
Tema o kojoj želim da govorim uvijek je, opet i opet, iznova izazov koji se ozbiljno ispriječi i nauci i kao da i ona (nauka) ponekad ostane nedorečena i nedovoljno precizna i jasna u nastojanju da dostojno razriješi problematiku fenomena maloljetničke delinkvencije kao najspecifičnijeg oblika destrukcije. Dugi ni godina, nepravedno, maloljetnička delinkvencija je bila u istom košu sa opštim kriminalom i kriminalom odraslih lica te se kao takva posmatrala kao „grana kriminala“ te joj se nije posvećivala adekvatna i studiozna pažnja. Ipak, raduje činjenica da se danas maloljetničkoj delinkvenciji pristupa kao zasebnoj nučnoj disciplini i da se destruktivno ponašanje kod djece posmatra na poseban način.
Savremena društvena kretanja omeđena globalizacijom i liberalizacijom, koja su dovela do korjenitih promjena u sistemu vrijednosti, oštro utiču na ključnu društvenu ćeliju koja je alfa i omega zajednice – porodicu. S obzirom na njenu društvenu ulogu – kao polazne stanice – porodica je neizostavna u nizu naučnih istraživanja i ispitivnja, takav je slučaj i u izučavanju pojave delinkventnog ponašanja kod djece i mladih. Te ću, shodno tome, i u ovom izlaganju posvetiti neophodnu pažnju porodici – konkretno roditeljima i pokušati odgovoriti na pitanje – kako prepoznati delinkventa?
Zabrinjava činjenica da su delikti maloljetnih lica sve više karakterisani visokom stopom agresije i nasilja.
Istaknuti nobelovac Konrad Lorenc smatra da je agresija unutrašnja razdraženost koja traži oslobađanje. Na temeljima ove tvrdnje možemo da konstatujemo da je zapravo akumulacija energije koju mladi ljudi imaju, a koja traži način da se oslobodi, inicijalna kapisla za destrukciju ukoliko se ta energija ne kanališe na odgovarajući prosocijalni način. Ne može se izbjeći zaključak da je agresivno ponašanje reakcija na bilo kakvu prijetnju opstanka ili prijetnju vitalnim interesima bilo pojedinca ili zajednice. Mobilizacija agresije – kako to u knjizi “Psihologija ljudske destrukcije” navodi Erik From – javlja se u službi života kao odgovor na realnu ili fiktivnu prijetnju vitalnim interesima pojedinca. Istina, agresija nije jedini način da se na prijetnju i tjeskobu odgovori. U životinjskom svijetu na prvom mjestu je bijeg kao reakcija na agresiju, dok je kod čovjeka to zavisno od slučaja do slučaja.

Kao sociolog, ali i kao neko ko se naučno posvetio izučavanju problematike nasilja među maloljetnicima, moram da problemu agresije među djecom posvetim veliku pažnju. Nažalost, moram da konstatujem da se „starosna granica delinkvenata“ spušta sve niže i niže tako da imamo pojavu preddelnkventnog i delinkventnog ponašanja čak i u osnovnim školama kod učenika mlađih razreda. Prilikom izvođena edukativnih predavanja u osnovnim školama jasno sam uočio pojavne oblike destruktivnog ponašanja kod djece školskog uzrasta (sedmi/osmi razred) time potvrdivši, po ko zna koji put, tezu da je destrukciju kod djece najlakše prepoznati u školskim klupama te sam sebi dao slobodu da taj fenomen opišem tezom „kriminalci se regrutuju u školskim klupama“ koja nije isključiva (iako takva zvuči). Da ipak nisam u sukobu sa istinom u prilog govore činjenice oličene u kriminološkim anamnezama „ozbiljnih“ likova iz svijeta kriminala koji su svoje prve destruktivne korake počinili u školskim klupama dok su još bili u školi (većina je obrazovanje napuštala u srednjoj, neki čak i u osnovnoj školi).
S obzirom da se psihologija i sociologija, kao dvije srodne naučne discipline, međusobno potpomažu u naučnom dejstvovanju, tako ću i ja pokušati potražiti odgovor na pitanje – kako prepoznati dstrukciju, oslanjajući se i na psihološka istraživanja. Odogovr ću prvenstveno tražiti u karakteristikama ličnosti maloljetnog prestupnika.
Ličnost maloljetnog prestupnika, za razliku od ličnosti klasičnih adolescenata, u mnogome se razlikuje. Čini mi se da se ta razlika najviše manifestuje u reakciji na opasnost, koja se kod destruktivaca ogleda u „igranju na prvu loptu“ tj. instiktivnom djelovanju pretežno praćeno bijesom i agresijom ne sagledavajući posljedice koje se mogu izazvati tim činom. Takođe, neke od karakteristika ličnosti maloljetnih prestupnika su asocijalnost, nepoštivanje autoriteta, neposlušnost, inat, sadizam, neprijateljski odnos ka drugim ljudima, emocionalna i socijalna nezrelost, impulsivnost, apatija. Ako pažljivo sagledamo sve ove karakteristike možemo da uočimo da se međusobno prepliću ali, što je važno za roditelje, lako se prepoznaju – ukoliko roditelji to žele da vide. Dakle, roditelji ukoliko primjete „čudno ponašanje“ djeteta praćeno ovim simptomima moraju adekvatno i na vrijeme da reaguju ukoliko ne žele da problem metastazira i uništi čitavo tkivo koje može da uruši kompletan organizam. Treba istaći činjenicu da ove osobine kod maloljetnika nisu urođene već stečene i proizvod su konkretnih vaspitnih procesa te se opravdano može postaviti pitanje o ulozi i stepenu odgovornosti roditelja za destruktivno ponašanje kod djece. Primjera radi, prkosan tip adlescenta produkt je krajnje liberalnog koncepta porodičnog vaspitanja dok je sa druge strane submisivan tip prozvod stroge porodične discipline sa jasno određenim pravilima i karakteristikama ponašanja.
Neobično je, dakle važno da roditelji ili odgovorni pojedinci (nastavnici, saradnici) na vrijeme prepoznaju ponašanje kod maloljetnika koje može da ukazuje na razvojni put destrukcije ukoliko se djetetu želi pomoći.
Nefunkcionalna porodica, ključan je uzrok ozbiljnih poteškoća u procesu razvoja ličnosti mladog čovjeka. No, međutim, sa druge strane potpuna porodica ali lišena ljubavi i pažnje među svojim članovima je takođe vrlo povoljno tlo za razvijanje destrukcije. Postoji i takav tip roditelja koji „protokolarno“ vole svoju djecu ali zbog poslovnih i karijernih obaveza ne stižu das a njima provode vrijeme i posvećuju im neophodnu pažnju što takođe izaziva negativne i štetne posljedice jer se vremenom stvara međusobna otuđenost između roditelja i djece koja vodi ka destrukciji.
Takođe, emocionalna nestabilnost i nervoza (tpičan problem za savremeno društvo) kod roditelja po principu refleksije negativno utiče na proces socijalizacije i formiranja ličnosti adolescenta te se pogubno odražava na njegovu emocionalnu stabilnost što u krajnjoj liniji negativno utiče na kompletan psihofizički i socijalni razvoj.
Dakle, dragi roditelji, nije problem da dijete ima problem i nije kraj ukoliko se u vremenu plahovitog puberteta projave neki od „spornih“ oblika ponašanja ali je problem ukoliko se na sve to zatvore oči i izostane vaša reakcija. Jasno je da djeci želite obezbjediti što bolje socioekonomske uslove za život koji su, istina, neophodni, ali koljenopreklono vas molim, uprkos svemu, stanite na loptu i odvojite što više vremena za dijalog sa vašom djecom. Upoznajte se. Možda čak i ne poznajete svoje dijete. Da, surovo zvuči i nije nikakav grijeh u današnjem vremenu ali je zločin da od rođenog djeteta, zanemarivanjem obaveza vaspitanja, napravite kriminalca i osobu koja više neće biti vaš već problem čitave zajednice. Razmislite, da li to želite? A usput će vam se i sam pojaviti odgovor na pitanje – kako prepoznati destrukciju kod djece?

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *