Divlji lov na “crno zlato”

U ovom kraju Zenice godinama se vrši masovna ilegalna eksploatacija uglja, bez gotovo ikakve reakcije nadležnih. Bez koncesije i dozvola lokalni poduzetnici mašinama svakodnevno izvlače stotine tona uglja koje prodaju širom države. Prema svjedočenjima prevoznika, otkupljivača i vlasnika firmi, najveće količine ilegalnog uglja prodaju kompaniji „Natron-Hayat“ u Maglaju koja se bavi proizvodnjom celuloze i papira.

„90 posto svi rade za ‘Natron’. (…) Ovdje nikad niko nije došao. Ovo k’o da ne postoji, k’o da se ništa ne dešava“, rekao je bivši prevoznik koji je govorio pred kamerama CIN-a, tražeći zaštitu identiteta zbog straha od odmazde. On je radio na crno, kao i većina kopača na ilegalnom kopu.

Ilegalna eksploatacija se dešava pred očima lokalnih vlasti i nadležnih iz Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije koji su u više navrata upozoreni na ovaj problem. No, rekli su da ne znaju ni za kakve aktivnosti na području „Rače“.

Novinari CIN-a su na terenu u više navrata zaticali desetine mašina, bagera i kopača uglja, a pronašli su više firmi iz Zenice koje su povezane sa poslovima distribucije uglja sa ovog područja. Većina ih ostvaruje milionske profite od ovih poslova.

Međutim, vlasnici firmi tvrde da eksploataciju vrše fizička lica od kojih oni otkupljuju ugalj.

„Nama je predočeno da je to u zakonskim normama“, kaže Mehmed Dizdarević, jedan od otkupljivača, vlasnik firme „Boki promet“.

Za eksploataciju uglja prema propisima Federacije Bosne i Hercegovine je potrebno ispuniti niz uslova i pribaviti dozvole za ove poslove. Za područje „Rače“ niko ih nema.

Crne zeničke jame odnijele su živote mladih ljudi koji su bez ikakve zaštite iskopavali ugalj na „Rači“. Ipak, ni ovakvi tragični događaji nisu alarmirali nadležne da zaustave ilegalnu eksploataciju koja prijeti potpunoj devastaciji više od 100 hektara zemljišta.

Sudbina porodice Delić

Otac Aziz Delić i njegov sin Husein godinama su pješačili svaki dan desetine kilometara iz udaljenog zeničkog naselja Stranjani kako bi stigli do ilegalne jame uglja na industrijskoj deponiji „Rača“. Krampa u rukama podsjećala je Aziza na brata Huseina po kojem je dao ime sinu koji je kao rudar poginuo u jami 1982. godine. No, uprkos ovoj tragičnoj sudbini, rudarska jama je za Deliće značila i hljeb na stolu.

„Težak posao, rudarski, a onda sve ručno. Tu nema mašine. Podgrada je ručna, kopanje ručno, izvlačenje“, priča nam Aziz.

Ugalj su tovarili u stare kade iz kupatila koje bi potom kačili sajlama na traktore i automobile te ih tako izvlačili iz jame. Jedni bi iz jame uzvikivali kada treba vući, dok bi drugi na površini izvlačili ugalj. Potom su ga prosijavali i pakovali za distribuciju i prodaju.

Dok su Delići i drugi radnici kopali po cijeli dan bez ikakve zaštite za dnevnicu od 50 KM, drugi su profitirali.

„Bilo je kopanje tona po čovjeku. Ako pet-šest nas radi na jednoj jami, mi treba danas da iskopamo šest tona. Naše dnevnice su 50, po šest ljudi − 300 maraka, a tona ćumura, recimo, je 150 maraka, šest tona 900 maraka“, pojasnio je Delić.

Dan za danom Aziz i njegov sin su zarađivali dnevnice, hranili porodicu i štedjeli za gradnju kuće za Huseina. Drugog posla nije bilo mnogo, kao i za većinu stanovništa ovog kraja.

„Malo od dnevnica, malo su nam pomogli neki ljudi, tako da smo ovo napravili“, govori Aziz, pokazujući nedovršenu kuću njegovog sina. U kući danas nema nikoga. Husein je imao drugačije planove, ali ga je stigla sudbina istoimenog rahmetli amidže.

„Prokleta ‘Rača’“, uzdahnuo je Aziz prije nego je novinarima prepričao događaj od 15. augusta 2016. godine. Taj dan je, kao i svaki drugi, otišao sa Huseinom na „Raču“. Na jamu su se s njima zaputili i njihov zet Sedžad Đerahović, njegov otac Mehemed te prijatelj Amir Arnautović.

Dogovor je bio da Husein, Sedžad i Amir idu u jamu, kao tada spremni momci u ranim tridesetima, dok su Aziz i Mehemed čekali na površini.

„Pošto se oni nisu javljali, ja sam počeo vikati šta je, zastoj, šta je, nije se niko javljao iz jame. E, onda sam krenuo u jamu da vidim šta je. Kada sam dole sišao, našao sam na hodniku njih trojica leže jedan pored drugog“, priča Aziz.

Pokušao je dohvatiti sina, ali je osjetio da ga guši plin: „Onda mi je bilo jasno šta je. (…) Vratio sam se nazad, zvali smo pomoć. Izvukli smo ih vani i ono umjetno disanje kada su počeli, nisu ih mogli povratiti. Nijednog“.

Slika nepomičnog sina iz jame proganja ga proteklu deceniju.

„Ne znam kako nisam crko od muke“, kroz suze je izgovorio Aziz te dodao: „Da je, bogdo, živ, pa snašli bi se nekako. Moglo se i na drugi način živjeti”.

Prema podacima iz zeničkog tužilaštva, Husein, Sedžad i Amir su poginuli od posljedica gušenja metanom i ugljendioksidom unutar ilegalne jame. Iza Sedžada je ostala trudna supruga Azra Delić sa još troje djece, dok je njegov otac Mehemed dobio dvije i po godine kazne zatvora jer je organizovao kopanje uglja na improvizovanoj jami, bez ikakve zaštite. Život nikome od njih od tada nije isti. Azra nije smogla snage govoriti sa novinarima CIN-a.

Ovo nisu jedini smrtni slučajevi u zeničkim ilegalnim rudarskim jamama. Prema podacima Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona, pored događaja iz augusta 2016. godine, još jedan mladić je stradao na ilegalnom jamskom kopu na „Rači“. Riječ je o 26-godišnjem S.H. koji je u novembru 2017. godine poginuo usljed obrušavanja zemlje tokom kopanja uglja.

Na području „Rače“ eksploatacija uglja je nastavljena i nakon ovih stradanja.

Bez dozvola i koncesije

Sistem ručnog vađenja uglja decenijama se primjenjivao na području industrijske deponije „Rača“ i naselja Podbrežje i Stranjani. Sa deponije su se dugo iskopavali berna i troska, nusproizvodi industrijske proizvodnje čelika u „Željezari“ koja je smještena nadomak deponije.

Međutim, kako ovaj kraj vijekovima leži na rudnom bogatstvu, eksploatacija i prodaja uglja vremenom su za lokalce postali glavni izvor prihoda.

Jedan od bivših kopača Ramiz Selman iz naselja Tetovo kaže da je nekada od prodaje iskopanog uglja mogao zaraditi i do 700 KM u jednom danu.

„Od „Rače“ sada živi možda 500 ljudi“, kaže Selman, dodavši da je na ovom području „obrnuto para“ kojima se mogla kupiti „Željezara“ Zenica.

Kako su radovi napredovali, a ugalj postajao sve dostupniji, na području „Rače“ se počela vršiti površinska eksploatacija kao što je ona u registrovanim rudnicima.

„Više se ne radi eksploatacija kadama, ne radi se eksploatacija jamama, nego se, zaista, prešlo u jednu eksploataciju na način da se bagerima, buldožerima, kamionima vrši otkopavanje jalovine, odnosno otkrivke i dolazi do uglja“, pojasnio je novinarima direktor Rudnika mrkog uglja „Zenica“ Mirsad Šahbazović.

Međutim, niko od radnika i firmi koje iskopavaju i prodaju ugalj nema nikakve dozvole i koncesije. Iz nadležnog Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije kažu da nisu upoznati ni sa kakvim aktivnostima na ovom području Zenice iako su više puta upozoreni na ilegalnu eksploataciju.

„Eksploatacijom se mogu baviti samo privredna društva koja posjeduju dozvole za eksploataciju mineralnih sirovina, kao i odobrene projekte u skladu sa Zakonom o rudarstvu Federacije BiH“, pojasnili su iz Federalnog ministarstva koje nikada nije dozvolilo nikakva geološka istraživanja i eksploataciju mineralnih sirovina na „Rači“.

Nikakve dozvole ni koncesije za eksploataciju na ovom području nikome nije izdalo ni Ministarstvo za privredu Zeničko-dobojskog kantona. Također, u više navrata su upozoreni na ilegalne aktivnosti, ali prijave su ostale mrtvo slovo na papiru.

Novinari CIN-a su pronašli više firmi koje vrše distribuciju uglja sa „Rače“. Prema finansijskim izvještajima, većina ih ostvaruje milionske profite od ovih poslova.

„Ovo nije eksploatacija, ovo je kupi-prodaj“, rekao je Muamer Skomorac, vlasnik jedne od njih − SKM GROUP.

Kopač koji je radio za njega, a koji je pristao razgovarati sa novinarima pod zaštitom identiteta, kaže da Skomorac na placu na „Rači“ ima na stanju 10.000 tona uglja koji vadi iz kopa zvanog Vozina. Priča da je za njega prosijavao i razvrstavao ugalj koji se u zimskoj sezoni prodavao 150 KM, a sa dostavom i po 250 KM po toni.

Veleprodaja je, pak, usmjerena na kompaniju „Natron-Hayat“ u Maglaju. Ova kompanija je primila više upita novinara CIN-a, ali na njih nisu odgovorili iako su obećali to uraditi.

I vlasnici drugih firmi potvrđuju da najviše uglja odvoze u „Natron-Hayat“. Tvrde da kupuju i preprodaju ugalj koji eksploatišu fizička lica.

„Imaju to ljudi rade gore. (…) Ne treba nama koncesija da bi otkupili nešto, otkupljujem ugalj i eto“, rekao nam je Izet Šišić, vlasnik firme IZO KOP.

Otkupljivač Mehmed Dizdarević, vlasnik firme „Boki-promet“, kaže da sve rade po zakonu: „Ja imam otkupni list od pojedinca. Po zakonu mogu da otkupim od njega do vrijednosti sto hiljada. On je obavezan da plati deset posto od te vrijednosti i tu se sve završava“.

Dizdarevićeva firma je u 2025. godini prihodovala blizu šest miliona KM. Značajan dio prihoda firma ima od kompanije „Natron-Hayat“ kojoj mjesečno prodaje od hiljadu do hiljadu i po tona uglja.

Prijetnja klizištima

Područje na kojem se vrši eksploatacija obuhvata površinu od oko 1,2 miliona kvadrata. Od toga 133.000 kvadrata pripadaju Gradu Zenici, 34.500 kvadrata RMU-u „Zenica“ te oko pola miliona kvadrata „Novoj Željezari“ i „Željezari“ u stečaju. Više od pola miliona je društvena svojina, dok su vlasnici preostale zemlje mještani okolnih naselja.

Radnici koji vrše eksploataciju ne dozvoljavaju nikome da priđe iskopima na „Rači“. Novinari CIN-a su u nekoliko navrata pokušavali snimiti područje, ali su bili izloženi verbalnim napadima, snimanjem i praćenjem.

„Nažalost, tamo nikad nije bilo rudarskih stručnjaka i nije bilo kontrola“, rekao je prof. dr. Jovan Sredojević, inženjer rudarstva iz Zenice koji je izradio niz stručnih radova o temi sanacije deponije „Rača“.

Uz podršku policijskih službenika Uprave policije Zenica, kamera CIN-a zabilježila je prizore na deponiji „Rača“ u julu 2026. godine. Novinari su zatekli masovnu eksploataciju uglja, velike nanose jalovine, aktivne jame te tragove ranijih iskopa. Njihovim ulaskom na deponiju mašine su se počele gasiti, a radnici sakrivati. Nisu željeli reći za koga rade.

„Rudnik ‘Zenica’ je u više navrata formirao komisije od strane stručnih lica Rudnika gdje se išlo na konkretne lokalitete. Međutim, na tim lokalitetima komisija Rudnika „Zenica“ je bila samo izložena različitim opasnostima“, govori nam Šahbazović.

Kantonalni inspektori rijetko obilaze ovo područje jer su, također, bili izloženi neprijatnostima i napadima prisutnih radnika. Ne smatraju ni da je to njihova obaveza jer kažu da je „ugalj kao energetska mineralna sirovina u isključivoj nadležnosti federalnih organa“.

„Svaku prijavu koja se odnosi na eksploataciju uglja proslijedio sam na nadležno postupanje Federalnoj upravi za inspekcijske poslove“, napisao je inspektor Admir Hrvanović.

Nadležni federalni rudarski inspektori kažu da su zaprimali prijave o nelegalnom iskopavanju uglja na „Rači“ pa su, kako kažu, 2018. i 2022. godine imali više radnih sastanaka sa Ministarstvom unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, Kantonalnim tužilaštvom Zeničko-dobojskog kantona te rudnicima uglja „Zenica“ i „Kakanj“. Dodaju da su izlazili i na teren u saradnji sa policijom i Tužilaštvom, ali nisu odgovorili da li su ikome izricali sankcije.

S druge strane, iz Uprave policije Zenice kažu da inspektori niti bilo koji drugi organi u proteklih pet godina nisu tražili asistenciju ili intervenciju policije prilikom obilaska, kontrole ili postupanja na području „Rače“.

CIN-ovi sagovorici ističu da više nije problem samo nelegalna eksploatacija uglja, već ugrožavanje okoline i ljudi koji vrše eksploataciju. Profesor Sredojević je upozoravao lokalne vlasti da je ugrožen glavni kolektor ispod deponije kroz koji teče potok Rača, ali kaže da nije bilo sluha nadležnih za rješavanje ovog problema.

„Svako narušavanje kolektora, znači, zatvaranje voda je izvanredno velika opasnost za okoliš. Ja sam dva puta govorio na Gradskom vijeću i rekao sam ljudi, treba voditi računa da ne dođe do havarije kolektora. Ako zaustavimo vodu, pa se ta deponija napuni vodom, deponiju ćemo tražiti u krugu ‘Željezare’ Zenica“, rekao je prof. dr. Sredojević.

Iz RMU-a „Zenica” su, također, zabilježili pomjeranje zemljišta na nekoliko lokacija početkom 2025. godine o čemu su upozorili nadležne, ali ponovo nije bilo nikakve reakcije. Direktor Rudnika pojašnjava da se jalovina koja se iskopava prilikom eksploatacije uglja mora kontrolisano odvoziti na neko odlagalište kako ne bi došlo do ekološke katastrofe, dok se zemljište nakon iskopavanja mora rekultivisati ili obnoviti.

“Teret te jalovine može da izazove potencijalno klizište. Također, i ovo otkopavanje, ako se vrši nestručno, može da izazove klizište, pokretanje velikih masiva zemljišta, može da ugrozi naselje, može da ugrozi ljude”, rekao je Šahbazović.

Uprkos stradanjima i godinama upozorenja, na „Rači” se i dalje kopa. Dok institucije izbjegavaju odgovornost, ilegalni posao se nastavlja − bez dozvola, koncesije i posljedica.

“Nema nikakvih tamo papira. (…) To je jednostavno: uzmeš kramp, lopatu u obalu, zakopaj. Ovdje ima ugalj, ja sebi nađem, to je moja jama. Ja sebi nađem radnike i radim. Eto, to vam je sve”, zaključio je Aziz Delić.

Foto: Dženat Dreković (CIN)