Savremeni stranački robovi

Roblje kojim se trgovalo u primorskim gradovima, naročito u Dubrovniku, bilo je najvećim dijelom porijeklom iz Bosne. Ropstvo se kao institucija i nakon raspada robovlasničkog društvenog sistema održalo kroz cijeli srednji vijek pa i kasnije, sve do devetnaestog vijeka. Robovi u BiH još uvijek postoje, samo u drugačijem obliku. Možda im nisu vezane ruke, ali jesu oči, možda imaju slobodu kretanja, ali nemaju slobodu govora…
Postavlja se pitanje kako smo nakon krvavih istorijskih klasnih borbi, borbi za ljudska prava i danas u vremenu hiperprodukcije informacija i virtuelne slobode koju pružaju društvene mreže, došli do stepena razvoja društva kada će nam neko iz političke partije diktirati šta da objavimo na svom ličnom profilu na društvenim mrežama? Kako smo došli do toga da je ljude bukvalno strah označiti da im se na društvenim mrežama sviđa objava nekoga iz druge političke partije, da ne smijemo popiti kafu sa nekim ko nije „naš“, ne smijemo se čak ni fotografisati, da li je to normalno, i zašto smo sebi dozvolili takva poniženja?
Imamo li privatnosti, i da li će se sutra ili već danas stranka pitati sa kim ćete djecu praviti. Izgleda da da..

„Politički udar na društvene mreže je novi dokaz partijske kontrole. Naime, poslednju deceniju je obilježila ekspanzija korišćenja društvenih mreža od strane partija i njihovih aktivista. 2008. je bio začetak i tad su vidljive u radu bile 2-3 partije SDS , SDP i SDA. Ubrzo se tu pridružio HDZ. Barack Obama je svojom pobjedom bukvalno pokrenuo revoluciju novog načina komunikacije . Danas je internet komunikacija postala nova lična karta kako funkcionera tako i članova partija. Iako je internet mjesto slobode govora, svjedoci smo da ta sloboda ima granice kad je u pitanju tolerancija rukovodstva u odnosu članova prema njima i njihovim politikama, tj. politici stranke“, smatra sociolog Vedran Francuz i dodaje da stranke i članovi redovno prate statuse, tvitove, slike, komentare pa čak i često jedni druge prijavljuju.
Zašto je sve više, popularno nazvanih botova i prosječnih birača koji svjesno prodaju budućnost svoje djece za 50 KM?
U Srbiji je mreža botova razvijenija nego u Republici Srpskoj, ali pošto u svakom slučaju zavisimo od Srbije potrudićemo se da je kopiramo i u ovoj oblasti. A kako se to radi, prošle godine objašnjavao je haker koji tvrdi da je ušao u sistem organizovanog pisanja komentara na internet portalima. Kaže da, prema njegovim podacima, najveći dio onlajn aktivista čine zaposleni u javnim preduzećima.
„Recimo, ako se na nekom od portala pojavi vest koja je bitna za vladajuću stranku, a recimo tiče se predsednika Republike i neke njegove akcije koju treba promovisati ili hvaliti, istog trenutka se piše smernica za tu vest i svi botovi se usmeravaju na taj portal i na tu vest, i dužni su da pišu hvalospeve, veličaju lik i delo predsednika, ali po striktno određenim smernicama“, navodi @robinxud za TV Nova S.
Napominjemo, slične direktive šalju se iz svih stranaka manje- više, a oni koji ne žele pristati na ovakve sisteme ucjene mogu slobodno da napuste stranku. Ovakvim funkcionisanjem političkih organa obesmišljava se politika kao kreiranje boljeg društvenog ambijenta za život svih nas kroz dijalog i bogatstvo različitih mišljenja. U stranačkoj hijerarhiji možete napredovati samo ako ste poslušnici koji lajkuju objave stranke, ako čelnike stranke tapšete po ramenu i svađate se sa komšijama oko stranačkih lidera, a ako iznesete stav (čak i unutar stranke) da se ne slažete sa određenim idejama, možete slobodno pokupiti svoju člansku knjižicu. Postavlja se pitanje je li to demokratski ili diktatorski režim?
Još jedan način zadiranja u privatni život građana jesu i SMS poruke koje su pred izbore od mobilnih operatera u BiH dobijali neki građani. Građani su se pitali odakle političkim partijama ili marketinškim agencijama koje za njih rade kampanju, njihovi lični podaci, posebno brojevi telefona? Mnogi smatraju i da ovakav način komunikacije predstavlja uznemiravanje i zloupotrebu ličnih podataka.

Međutim, bizarnosti nikad kraja. Ovako je bilo u Srbiji.

Ali nažalost, većina građana dobrvoljno pristaje da bude rob onome koji upravlja njegovim novcem i da bude srećan i sa osmijehom na kašičicu prima milostinju u vidu prehrambenih paketa, ogreva, asfalta… a ko ima sreće i rad za minimalac. Ludilo mozga.
Autor: Sanja Vasković