pon. dec 16th, 2019

Bosna je ovo, budalo, zemlja koja se povinuje ali ne mijenja

Prošli su i izbori, prolaze i godine, a u maloj državi na brdovitom Balkanu malo toga će se suštinski promijeniti. A šta sve nije kroz Bosnu prolazilo i satiralo je, vojske, narodi, carevine, a život bosanskog čovjeka ostao je isti samo su se sile nad njim mijenjale.

Ratovi, razaranja, najezde kultura, jezika, nacija, vjera, sve se to prelamalo na malom komadu zemlje. Da li pričati o bogatsvu raznolikosti ili o prokletstvu različitosti? Ostavimo to za neki drugi put. Sve se mijenja, nastaje i nestaje ali čini se da se ovdje istorija ponavlja, da duh i mentalitet bosanskog čovjeka istrajava vijekovima i prilagođava se ili odupire sili i potčinjavanju, energično prkosi moći ma koji oblik ona imala, da li onaj vojni, fizički ili ovaj sofisticirani oblik moći skriven pod plaštom slobodnih izbora. O ovom posebnom, nadasve zanimljivom i jedinstvenom ali i toliko protivrječnom mentalitetu takvog naroda i bosanskoj mahali 19. vijeka pisao je Andrić u svojim djelima, trajnim, neponovljivim i izuzetno vrijednim za razumijevanje društva na ovom malom komadu ničije a svačije zemlje. Ta mahala i dalje živi!
Šta izbori u Bosni mogu promijeniti? „Ništa ne može biti od ove Bosne dok u njoj Dželaludin vlada, danas Dželaludin a sutra bogzna ko drugi, gori i crnji od njega“ . Šta nam je donijela demokratija osim mogućnost da dvije budale nadglasaju jednog pametnog? Koliko se zapravo narod pita? A pita se, narod će izabrati ko će da ga gazi. „Asli i nije zemlje ko druge što su…nema toga ko je nije gazio“. Izbori se dobijaju čaršijskim pričama, a ne argumentima stranačkih politika. Tako je i u priči o vezirovom slonu. Narod je više komentarisao slona i pozabavio se više o njemu nego o veziru i njegovoj vlasti. I danas narod slično ocjenjuje političare, po svim drugim, za čaršijske priče zanimljivijim kriterijumima, osim po onome sto su uradili. Bosanske kasabe i varoši pune su priča, a onaj kome zamjere moraće nekad da padne. „I koga čarsija jednom zamrzi, duboko i ogorčeno, taj mora da padne, pre ili posle, pod nevidljivim a upornim i podmuklim teretom te mržnje, tome nema spasa, osim da on uništi čarsiju do temelja i čarsijske ljude u semenu.“ Tako da, ne potcjenjujte silu naroda.
A kada konačno padne, šta se promijeni? Samo ljudi, a istorija i greške iz prošlosti se ponavljaju i sve se vrti u krug, i tako već decenijama, ista mržnja i netrpeljivost. Kad jedni padnu i mislimo da dolazi vrijeme boljitka i napretka, na njihovo mjesto dolaze drugi. Kažu dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. A kakvi će ljudi doći zavisi od trenutnih društvenih prilika u zemlji, jer u svakom vremenu postoje pojedinci koji profitiraju na mukama većine, na najbolji način zbrinu sebe i onda po sebi prekrajaju istoriju. „Sve (se) čuje i vidi i o svemu misli živo i jasno, a kako god okrene, na kraju ispada da dolaze vremena velikih i naglih gubitaka za jedne i, naravno, opreznog i postepenog sticanja za druge.“ A šta osim društvenih prilika omogućava ljudima da dođu na vlast? Strah, veliki pokretač svega što ne valja, parališe ljude i omogućava gospodarima da ih drže pod svoje i trguju njihovim dušama, nekada bukvalno a danas podmuklo, nekada drsko prijeteći a danas sa osmijehom i obećavajući. Nekada se surovo izazivao strah a danas se taj strah i nemoć suptilno predstavlja kao volja naroda, predstavlja ili kupuje. Dakle, samo se način izazivanja straha mijenja a strah u narodu i dalje jednako izaziva da bi se moglo njime vladati. U svakom vremenu nađe se efikasan način manipulisanja. Težnja za moći je oduvijek, pa i danas, bila previsoka a ko želi da je dostigne ne poznaje moralna pravila da dođe do nje. „Tako je već odavno ovde u nas: ko je srčan i ponosan, taj brzo i lako gubi hleb i slobodu, imetak i život, ali onaj koji povije glavu i preda se strahu, taj opet toliko izgubi od samog sebe, toliko ga strah pojede, da mu život ne vredi ništa.“
I tako sve ukrug, ali naš narod ne bio bio tako živ i srčan da ne vjeruje da svaki novi dan donosi novu nafaku i da ničija nije gorila do zore. Doći ce bolja vremena, moraju, ako nisu ljudi će ih sami stvarati. „Narod strada, šapuće i brani se, ako ne može drugačije a ono ovako pričama u kojima živi njegova nejasna ali neuništiva želja za pravdom, za drugačijim životom i boljim vremenima.“ Jer kakva je svrha i smisao života bez vjere u bolje sutra? Tako je oduvijek naš čovjek živio u ovoj zemlji popločanoj različitom krvlju, svačijoj i ničijoj.„Pa ipak , život ne stoji na mestu, kao sto se to čini nemoćnim ljudima, i ničija sila i moć nije tako jaka i trajna kao što izgleda onima koji hoće ili moraju da je trpe.“
Sve prolazi i mijenja se samo mentalitet našeg čovjeka, onaj naivni, dobroćudni, veseli ali i prgavi, onaj koji pokazuju da ne učimo na greškama, ostaje uvijek isti, svejedno koračas li po brdovitoj i krševitoj Bosni i Hercegovini ili po tuđoj zemlji dalekog bijelog svijeta.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *