Buntovnici s razlogom

Ne, nisam dijete komunizma i ne mogu vam pričati kakav je bio taj sistem sa svim prednostima i manama. Većinom se po dobrom spominje, jer gore od ovog vakta izgleda ne može.

Pa pričaju o ljepoti tog’ života i društva, njegovoj ekonomskoj stabilnosti i sigurnosti njegovih građana u onim segmentima koji su osiguravali dobar standard života uz prećutnu saglasnost o samoj srži sistema. Tadašnju ekonomsku stabilnost mijenjali smo danas za slobodu govora, pošteno. Pa slobodno mogu reći da bih danas mnoge stvari mijenjala za, na primjer, taj doživljaj kad uživo čuješ svoju omiljenu grupu. Kad rasteš uz neke zdrave idole koji svojim pjesmama i društvenim aktivizmom ne otupljuju već podstiču mozak na kreativističko, civilizacijsko razmišljanje. I na bunt kao neizbježan dio promjena i razvoja sistema. Kao i da imaš priliku da nešto svojim umom postigneš i iza sebe ostaviš.

Ovom modernom društvu ponajviše ostavljamo svoje uređene slike kao sredstvo samopromocije i proste tekstove na društvenim mrežama kojim iznosimo svoje stavove iako smo potpuno nekompetentni za većinu tema o kojima žustro raspravljamo. To nam je tehnologija omogućila promijenivši standardni odnos u novinarstvu između onih koji šalju i onih koji primaju poruke. A novinarstvo je u potpunosti popustilo pred senzacionalizmom jer mi kao ošišane ovce i dalje čitamo sve naslove u kojima stoje oznake: „senzacionalno“, „ovo još niste vidjeli“, „slediće vam se krv u žilama“ i slično. I opet su novinari krivi iako serviraju samo ono što želimo da čitamo, dok pred bitnim temama zatvaramo oči. Onda, bolje nismo ni zaslužili. U društvu u kojem se ugled i značaj neke ličnosti prati brojem pratilaca na instagramu ostaje muk za one koji imaju šta da kažu a jednostavno se ne uklapaju u tu okrutnu darvinovski kapitalističku borbu ostvarenog uspjeha koja se mjeri lajkovima i nameće jedan potpuno novi izopačen sistem vrijednosti. A mi, iako smo toga svjesni, uljuljani u totalnu pasivnost prihvatamo nametnute vrijednosti i (ne) kulturni teror mase.

Kakvo god da je, ovo je i moje vrijeme i nemam pravo samo da se bunim već da stvaram promjene i utičem na njegov razvoj i širim tu famoznu demokratiju koje su nam puna usta, ali samo kada ide u našu korist. Nešto lijepo mi je donijela ta demokratija, a to je da mogu da postavim pitanje gdje se izgubila jedna generacija buntovnika koju pokreće želja za promjenama, uspostavljenjem boljeg i pravednijeg društvenog sistema, ostvarivanju prava, a da se te grupe ne kriju pod plaštom organizacija finansiranih od stranih donacija? Kako su nam zamagljivanjem očiju masovnom kulturom otupili nagon za društvenim promjenama i razvojem? Omladini su servirane potpuno nove vrijednosti koje nikako ne uključuju bunt protiv sistema.

Možemo razumjeti da su prethodne ratne godine ubile jedan generacijski pokret i odredile njihovu kasniju izgubljenost u tranziciji, ali šta je sa novim generacijama? Kako smo i mi rijetki klinci koji su na fakultetu slušali Azru , EKV i druge i išli na rok žurke u našem gradu postali generacija konformista? Zašto smo se stopili u svijet koji smo željeli mijenjati? Željni znanja, puni entuzijazma i volje da udarimo kontru savremenom svijetu, ostali smo nijemi, povukli se u svoje školjke i prilagodili društvu koje ne prihvata drugačije. Bilo kakav udar na sistem ostaje smiješan pokušaj rijetkih čudaka koji se usude da se usprotive. Taj isti sistem ih sumorno udara u glavu, izopačeno guta sve revolucionarne ideje, sputava promjene koje nisu njemu u korist. Korist je odavno popustila pred moralom, svima je jasno.

Kako pronaći snage, motivacije i želje za društvenim napretkom u svijetu individualizma. I kako pokrenuti mlade koji su uvijek bili nosioci društvenih promjena? Kako kada mladalački entuzijazam splasne a sistem te žvaka pa ispljune, pa primorava da u borbi za egzistenciju radiš ono što ne želiš, a moraš da preživiš, i postaješ ista , poslušna jedinka, nikako unikatna, moraš da se povinuješ intelektualno siromašnijim od sebe. Šta je sa stvarnom kontrom sistemu? Zašto je želja da se promijeni nešto postala iluzija, zašto je znanje obezvrijeđeno a fakultetska diploma postala samo ukras?

Došli smo do stadijuma da zbog borbe za puku egzistenciju ne možemo razvijati zdrav osjećaj posvećenosti stvarima koje želimo i najbolje možemo da radimo. Hiperprodukcija fakultetski obrazovanih kadrova uništava zdravo društvo. Upali smo u letargiju današnjih odnosa gdje je svaka borba unaprijed izgubljena bitka. Je li vrijeme da se pomirimo sa svijetom . Zvuci ne tako davne ali u svakom slučaju dijelom revolucionarna rok grupa Azra i Džonija Štulić na lokalnoj radio stanici, i naveli su me na razmišljanje o borbi protiv sistema. Vjerujem da ima nade dok je njemu nas ovakvih koji ne žele da se pomire. Džoni hvala što podstičeš ovaj ustajali mozak da kreira mnoštvo naprednih ideja, opozove nekadašnji bunt i želju da slomimo lutke od krvi bez trunke ideje.

Piše: Sanja Vasković