Naši bahati funkcioneri…

Piše: Sanja Vasković

Naš balkanski mentalitet umnogome je drugačiji od ostalih u skoro svim oblastima društvenog života i posljedica je istorijski naglih društvenih promjena, ali čini se da ga ovaj period tranzicije iz jednog sistema u drugi nije ni približio demokratskim i civilizacijskim vrijednostima. Specifičan je po svemu, od balkanskog odnosa prema ženama pa dalje.

Jasno je da nam fali još progresivnog društvenog rasta, prije svega u poštovanju zakona i promovisanju osnovnih ljudskih prava. Ne samo da smo daleko od demokratskog shvatanja društva, već se čini da još uvijek imamo potrebu za stvaranjem kulta vođe i apsolutnom vlašću. U društvu iza kulisa vladaju one naše stare metode ”šakom od sto” prije nego dijalog i komunikacija, kako u svakodnevnim porodičnim odnosima, tako i u Narodnoj skupštini Republike Srpske koja bi trebala biti primjer parlamentarne demokratije.

Građani još uvijek misle da u fukncionisanju sistema društva i države neko njima daje svoj novac. Još uvijek nismo dostigli ni taj stepen društvenog razvoja da shvatimo da je to građanski novac, novac svih nas i da mi biramo kome ćemo dati da raspolaže našim novcem, i na koji način. Ovaj narod nikada nije kaznio političare nepovjerenjem na izborima za loš rad, promjenu stranačkih dresova preko noći i rad zarad sopstvenog interesa na šta se uglavnom svelo političko djelovanje u našoj zemlji velikog broja “političara”. Prema određenim podacima svaki drugi građanin BiH član je neke političke partije, a tako nije bilo ni za vrijeme Tita.  Još uvijek se osjećaju posljedice naglog i nepripremljenog prelaska ljudi iz komunizma u kapitalizam. Taj period tranzicije društva još uvijek traje i umjesto društvenog razvoja i mijenjanja svijesti kreiramo biznis državu.

O kritici društvenog sistema ipak nešto kasnije. Jedna od posljedica odnosa građana prema političarima kao nekim bogovima, krojačima sudbine, svemoćnima, umjesto kao izvršiocima narodne volje i dovela je do njihovog bahaćenja i obraćanja građanima kao prema nižem staležu (izuzmimo one mjesece izborne kampanje). Ovakav bahat odnos većinom imaju i prema novinarima, predstavnicima javnosti i zajedničkog interesa, ukoliko se ne radi o njihovim poslušnicima koji najčešće nisu novinari nego portparoli funkcionera koji se trude dodvoriti moćniku izmišljajući najrazličitije opisne pridjeve “gospodara”. Neki se gnušaju svega toga, ali iz egzistencijalnih razloga primorani su da zažmure i napišu ono što ne misle. 

I dok mimo ovih naši prostora ljudi poštuju nečije vrijeme, odgovorni su i ljubazni, naši funkcioneri misle da ne moraju da odgovaraju nikome za svoj rad, pa su često toliko nekuturni i kao rukovodioci određenog preduzeća ili na nekoj drugoj funkciji (savjetnik zamjenika direktorovog zamjenika) da ne odgovaraju na poruke i pozive medija. Kada će ljudi shvatiti da je njihova dužnost da odgovaraju na pitanja medija i da su po zakonu odgovorni da saopšte tražene infromacije?

To je, prije svega, odraz njihove nekulture, pa onda i političkog djelovanja, straha od kritike, i čestih uslovljavanja novinara u smislu, ako mi se ne bude svidjelo šta pišete nećete više dobiti intervju od mene. Nije ni čudo što je pod ovakvim tretmanom cenzure i razumljive autocenzure i došlo do primata internet medija koji ne podliježu zakonskoj kontroli bar.

I sve dok nagrađujemo takve osobe pozicijama, i pravimo kultove ličnosti, nastaviće da se bahate i da misle da nikome ne moraju odgovarati u ovoj državi, a da se ne lažemo i ne moraju, ni pravosuđu, ni medijima, a narodu ponajmanje…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *