Ne može Balašević da umre

Izmišljam bajku, naopaku uspavanku da od nje budan ostaneš…

Napisati tekst o nekome kome su riječi igračke i ko je nenadmašno uspijevao opisati i najtananije emocije ljudske duše, zaista je uzaludan i pretežak posao nas, običnih smrtnika. 

A opet, pisati svakodnevno o onim koji svojim djelima nisu dostojni slova, pre ih puštali za vikend sad ih puste pravo pred kamere, a ne posvetiti tekst onome koji je pisao nešto i o ovima i pokazao da smo krivi mi, a ne primitivci što su pokupili mast, zaista bi bila greška.

Ova posveta pjesniku ljudskih duša biće jedna u moru mnogih, ali nemoguće je, barem danas, ne sjetiti se stihova koji su često bili putokaz u svijetu ogoljenog materijalizma i pružali nadu i utjehu da nismo sami, i da ljubav možda ne pobeđuje ali je, zaista nebobediva.

Okretao je ringišpile u našim glavama na neka veselija mjesta, u jednom trenutku dižući nas do visina svojim pjesmama o bezvremenskim ljubavima koje su, u drugom trenutku, često ostajale neostvarena patnja i čežnja, ali nas je naučio da nije ljubav ako ne boli, i da sve ostalo nije važno ako nema ljubavi, džaba bilo konja vranih…imao je sve- ništa im’o nije…

Svaki stih oda je životu. Balaš nam je pokazao da iako samo retki nađu retke, nismo sami i rijetki, silna je energija i ljubav koja spaja one koji napamet znaju tekstove panonskog mornara. Ti stihovi plovili su našim venama i pravo do srca donosili rijeke emocija, i lijepih i ružnih, ali čistih.

Žao mi je svih onih koje njegovi surovo realni, a opet kao pero laki i pjenušavi stihovi ne dotiču, onih koji se olako drznu komentarisati i uzdizati do visina na kojim su zapravo samo dno dna.

Suvišno je napisati da živiš, i da je sreća dijelom biti savremenik takve oaze umjetnosti riječi, komplikovano jednostavne riječi.

I da, najljepšu rečenicu pročitah večeras na internetu: „Ne može Balaševic da umre“, i neka tako ostane.

Autor: Sanja Vasković

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *