Zašto u Srpskoj nema masovnih protesta?

Prvi protest „Srbija protiv nasilja“ (naslovna fotografija) održan je pretprošlog vikenda u Beogradu, a prema procjenama brojnih političara i analitičara na ulice glavnog grada Srbije slilo se 80.000 ljudi. Drugi protest je održan sedam dana kasnije sa sličnom brojkom prisutnih. Protesti se već sedmicama održavaju i u Francuskoj, Španiji, Njemačkoj. Ipak, u Republici Srpskoj „pleme naše snom mrtvijem spava“ i čini se da ne postoji ama baš nijedna jedina stvar – ni svakodnevno poskupljenje osnovnih životnih namirnica, goriva i struje – koja bi građane izvela na ulice.

IZVOR: Moja Hercegovina

Protesti koji se povremeno održavaju u Srpskoj svedeni su u manjoj ili većoj mjeri na političke skupove koji redovno završavaju „nadgornjavanjem“ po društvenim mrežama i brojanjem prisutnih građana. I dok se u Srpskoj na prste jedne ruke mogu nabrojati protesti kada su građani tražili nečiju smjenu ili protestima smijenili vlast, u Evropi i svijetu stvari su potpuno drugačije. Posljednji primjer protesta je Francuska gdje se na ulicama u skoro 50 gradova okupilo oko 1,2 miliona ljudi zbog neslaganja sa državnim planom penzione reforme i podizanja starosne granice za odlazak u penziju.

Jedini masovniji protesti koji su se „desili“ u Republici Srpskoj održani su 2018. godine kada su se građani danima okupljali na Trgu Krajine zbog ubistva Davida Dragičevića.

Ni prije, ni poslije toga nisu održani protesti koji su imali sličnu snagu ili energiju. U međuvremenu je cijena osnovnih životnih namirnica skočila pod nebo, i struja i gorivo su poput groma udarili na kućne budžete u posljednjih godinu dana, a sve su češća i glasnija negodovanja iz mraka zbog stranačkog zapošljavanja. Ipak, protesta nema.

Novinarka Milkica Milojević smatra da u Republici Srpskoj nema većih građanskih protesta zato što u Srpskoj nema – građana, bar ne dovoljno onih građana koji bi mogli da čine kritičnu masu oko koje bi se organizovali protesti. Ona smatra da u Srpskoj i dalje dominiraju podanici, a ne građani i dodaje da je u takvim uslovima nemoguće očekivati veću i organizovaniju pobunu.

“Francuska ima veličanstvenu protestnu tradiciju. I Njemačka ide tim putem. Veliki građanski protesti su mogući i u Hrvatskoj i u Srbiji, čak i u Federaciji BiH. Postavlja se pitanje šta to ove zemlje ili zajednice ili društva imaju što Republika Srpska nema? Mislim da su to gradovi”, kazala je Milojević.

U Srbiji se protesti, dodaje ona, organizuju u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu, ali i u onim sredinama koje streme tim gradovima ili se trude da i sami postanu gradovi. U Republici Srpskoj, tvrdi ona, takvih gradova nema.

“Šta odvaja grad od palanke? Trg kao forum, kao mjesto rasprave. Ne trg kao arhitektonska činjenica. Mi naprosto nemamo prostor za javnu raspravu, prostor na kojem će razgovarati i polemisati ljudi sa različitim mišljenjima. To odlikuje makar i najmanji i najsiromašniji grad od neke bogate lokalne zajednice koja se ne može nazvati gradom. Banja Luka i Prijedor su imali taj potencijal prije rata”, smatra Milojević.

Ona dodaje da je građanstvo nakon rata ustuknulo pred podanicima i pred konformistima. Građanin, dodaje ona, mora da zna kada je došao trenutak za pobunu. Takve odgovornosti i snage sada nema.

“Dodik i njegovi su se ostrvili na „nepatriotske“ nevladine organizacije upravo zato što se pribojavaju da bi oni mogli biti klica iz koje će proklijati i niknuti kakav-takav građanski pokret u Republici Srpskoj”, istakla je Milkica Milojević.

Komunikolog i novinar Mladen Bubonjić kaže da je za proteste potreban društveno-politički momentum. Daleko od toga da kod nas ne postoje razlozi za građanski bunt, ali zbog više razloga se on ne dešava.

“Prije svega, za građanski neposluh i bunt je potrebna građanska svijest, što naše društvo još nije dostiglo u dovoljnoj mjeri da kada se i dese protesti, kojih jeste bilo, oni su ipak najčešće politički vođeni, da li od strane opozicije ili od strane vlasti, što je inače društveno-politički paradoks da vladajući protestuju, što možemo vidjeti i u Srbiji”, rekao je Bubonjić.

Vlast, dodaje on, godinama uspješno obesmišljava politički, ali i društveni život stvarajući ogromnu bazu apatičnih građana koje je teško motivisati i pokrenuti na proteste. Pored toga, opozicija, kojoj je u neku ruku politički prirodno da protestuje, više puta je zloupotrijebila, ne samo građanski bunt, nego i ljudske tragedije, tako da građani i u njih imaju sve manje povjerenja.

“Trenutno dominira fenomen krize povjerenja i to ne samo kod nas. Populisti i uslovno rečeno mediji bliski njima uspješno stvaraju atmosferu nepovjerenja. Njima nije cilj da građane/potencijalne glasače ubijede u nešto, nego da ih dovedu do toga da sumnjaju u sve. U takvoj atmosferi zaista je teško animirati građane da se pobune. Bojim se da će trend „kuvane žabe“ još dugo biti prisutan u našem društvu, prijeteći da postane opšte mjesto”, kazao je Bubonjić.

Prvi čovjek „ReStarta“ Stefan Blagić kaže da postoji nekoliko faktora koji utiču na nemogućnost organizovanja većih protesta u Srpskoj. Među njima je i – razočarenje.

“Ljudi su razočarani zato što se neki nestranački protesti nisu završili onako kako su oni očekivali. Najveći nestranački protesti su, bez ikakve sumnje, bili oni okupljeni oko „Pravde za Davida“, a znamo kako su oni završili. Zahtjevi nisu ispunjeni i ljudi su izgubili uvjerenje da se protestima nešto može riješiti”, rekao je Blagić.

On dodaje i da određeni tempo diktira biologija. U Srpskoj je, kaže Blagić, sve manje ljudi, a samim tim sve je manje onih koji bi proteste organizovali i onih koji bi na te proteste došli.

“Najozbiljniji protesti u posljednje vrijeme bili su oni opozicioni prošle godine nakon izbora. Ljudi su tada bili motivisani i vjerovali su da nešto može da se dogodi. Sada vlada kolektivna apatija. Ipak, masovni protesti su mogući, ali potrebno je mnogo rada, baš kao što je potrebna i ideja koja će pokrenuti ljude”, kazao je Blagić.