Trebaju li žene u novinarstvu da skrate jezik?

Piše: Sanja Vasković, ilustracija Sindikat novinara Hrvatske

U ovom tekstu, nešto malo drugačije od mene. Osim rada u elektronskim medijima, kolumne i tekstove pišem od 2012. godine. Uglavnom su orjentisane na kritiku sistema, ukazivanja na društvene anomalije, bez lične potrebe da ikoga javno etiketiram na osnovu njegovog imena i prezimena, već isključivo funkcije koju obavlja. Uostalom, svi smo mi karike istog sistema i skoro jednako odgovorni za procese koje nam se dešavaju. Tačnije, ako ne učestvujete u bitnim procesima odlučivanja, svojim glasom ste to povjerili nekome drugom da radi umjesto vas, i nema potrebe da glumimo žrtve sistema i pravimo se nevini dok gledamo političare kako se bahate javnim novcem. MI smo im to omogućili!

 No, ovaj put nešto iz ličnog iskustva, dio pogleda na svijet i stvari koje sam prolazila pišući upravo kritičke tekstove, za koje većina ljudi misli da tu nema neke velike mudrosti, sjesti, napisati, kao da je to neki zanatski posao, a nije, mnogo više je od toga i baš kao umjetnost dio unutrašnjeg osjećaja, nemira, želje i potrebe za pisanom riječju i želje za aktivnim učestovovanjem u poboljšanju svijeta, barem u malom dijelu svemira koji me okružuje. 

Iako je proces razmišljanja o tome šta pisati nekako najdugotrajniji, ova naša država i sistem svakodnevno nam serviraju mnoštvo materijala. Davno je Andrić napisao da “gdje prestaje logika, tu počinje Bosna”, a to važi i dan danas. Ono što mi ne nedostaje svakako je želja da svojim tekstovima utičem na ljude, procese i promjene. Smatram da ako je jedan čovjek saznao i naučio nešto iz nekog od mojih tekstova, ili čak djelovao, da mukotrpna i izdašna borba zaista nije uzaludna. 

U vremenu kada medji i novinari prestaju raditi svoj posao i postaju portparoli političara, i različitih interesnih grupa, kada se ništa osim naručenih pitanja ne smije postaviti, neki smaraju da je hrabrost napisati nešto što je fakt, a što ne ide u prilog nekim sitnim “moćnicima”. O tome nisam nikada razmišljala i nemam problem da se potpišem ispod svakog teksta iako dobijam “dobronamjerne” savjete, da to ne treba da pišem, čačkam, da “skratim jezik”, i to ne od od onih o kojima pišem već od običnih ljudi koje susrećem, a u čije ime pišem. Toliko o tome.

Zaista mi je veći problem odnos drugih ljudi prema ženama u novinarstvu, ali i inače. Ono što me najviše pogađa jeste ta surova istina i balkanska zadrtost koju ni još stotinu godina prividne demokratije ni promjene svijesti neće iskorijeniti. To je pogled na žene koje pišu. Još uvijek su žene inferiornije od muškaraca u bilo kojoj oblasti, a ja se često sa muškim kolegama, a još više u razgovoru sa političarima svakodnevno borim sa predrasudama gdje se najprostijim jezikom, a izgleda kod nas drugačije i ne razumiju, može reći “super je mala to sve što ti pišeš, ali je bitnije kako izgledaš i nikada nećeš imati kredibilitet kao muškarci”. Naravno, čast pojedincima koji nisu opterećeni predrasudama bilo koje vrste i prepoznaju i gledaju kvalitet napisanog prije svega.

Položaj žena i problemi sa kojim se susreću posebna je problematika na koju se ukazuje godinama. Zahtijevan je proces priznavanja žena kao ravnopravnih članica društva, sposobnih da rade, a prije svega razmišljaju jednako ili čak bolje sagledavaju neke procese nego muškarci.

Autor romana “Žena koja je vjerovala da je Marija Magdalena” univerzitetski profesor Emil Vlajki,  smatra da bi društvo mnogo bolje funkcionisalo kada bi ga vodile žene, a ne muškarci. Ne bismo ulazili u nuklearne, ekološke ili druge katastrofe. Profesor izvodi zaključke na osnovu najnovijih istraživanja koja su pokazala da su muškarci načinom razmišljanja više upućeni na logiku i apstrakciju, a žene na društvenost i na društveno povezivanje. Eksperimentalno je utvrđeno da su žene sposobnije da organizuju život neke zajednice nego muškarci.

Nisam kompetentna govoriti o problematici žena u drugim oblastima života, ali tvrdim da u oblasti medija žene nailaze na brojne prepreke, i svakodnevne izazove sa kojima se suočavaju, prije svega u oblasti percepcije drugih ljudi prema ženama u novinarstvu, a koje njihove muške kolege sigurno nemaju.

Ali, ruku na srce, za percepciju i izazove žena u novinarstvu nisu krivi muškarci, već žene koje prihvataju dodijeljne uloge.

Možda čovjek čovjeku nije , ali žena je ženi sigurno vuk.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *