Novinar Slađan Tomić: Huškanje ovde nailazi na opravdavanje

Da je Slađan Tomić bez kičme i profesionalne etike, bahat i isključiv, promoter nacionalističkih politika i držač mikrofona, verovatno bi bio, uprkos tome što je novinar, mnogo zaštićeniji u društvu u kojem živimo jer ono podstiče takve (bez)vrednosti.

 

IZVOR: Direkt

 

Ovako, novinar Slađan Tomić je, kao pobornik tolerantnog, građanskog društva, opet na meti ekstremista i nasilnika. Upućuju mu se pretnje putem društvenih mreža i otvoreno pozivaju da ga “neko sretne i fino popriča sa njim”. Jasmin Mulahusić je iz Luksemburga, čije i državljanstvo ima, i ranije na društvenim mrežama širio mržnju i upućivao pretnje direkno targetirajući kolegu Tomića.

U kratkom razgovoru za “Direkt” Slađan ističe da se ne plaši, ali da obeshrabruje to što huškanje i poziv na nasilje ovde nailaze na odobravanje.

“Ne osjećam strah jer se ne bih ni bavio ovim poslom, ali naravno da osjećam visok stepen neugodnosti i jedne vrste nesigurnosti. Post u kojem se poziva na to da me se istuče i koji je komentarisalo 40 ljudi, lajkalo 400, a podijelilo 50 ljudi govori o tome kako je huškanje i poziv na nasilje naišao na dosta odobravanja. U jednom komentaru se čak poziva na brutalno nasilje i “promjenu ličnog opisa”. Dakle neko javno piše neistinite informacije o mom radu, i životu, demonizira moju porodicu i opravdava nasilje, a hiljade ljudi je naišlo na tu objavu”.

Direkt: Da li se osećaš bezbedno?

“Ne osjećam se bezbjedno već dugo, ali to već nije do mene nego do nadležnih institucija. Posljedni put kad sam se osjećao je bilo prije 4 ili 5 godina do trenutka kada mi prijatelj s kojim sam šetao nije rekao – neću se ja previše približavati tebi, upucaće me neko. Tada sam shvatio da postoje mnogi i mnoge interesne grupe kojima smetam jer, eto, bavim se odgovornim novinarstvom. Mnogim moji kolegama je i gore nego meni, a i vi ste stalno na udaru lokalnih kriminalaca, tajkuna, nimalo bezazlenih političara i slično i možda vam je i gore nego meni jer kao žene ste dodatno izložene diskriminaciji i mržnji, a živite u manjim sredinama gdje osobe koje žele da vam nanesu zlo znaju gdje se krećete, gdje živite. Kada kao laik procjenjujem sigurnosnu situaciju razmišljam o tome kako neki botovi i sijači mržnje nisu opasni, ali je uvijek pitanje šta je rezultat huškanja i raspirivanja mržnje jer sutra kada me neko od sljedbenika botova vidi na ulici neće imati zdravorazumsku distancu u odnosu na moju ličnost nego će reći – aha, to je onaj Slađan Tomić, s njim se treba obračuanti, idem se obračunati s njim”.

Direkt: Da li si tražio ili dobio zaštitu od institucija? Da li si se obraćao policiji?

Nakon posljednjeg primjera online nasilja i ugrožavanja sigurnosti nisam, jer sam na putu. Nakon povratka u BiH razmisliću jer prijavljivao sam ja i ranije slične stvari, davao izjave, ali jedino što sam dobio kao odgovor je – žao nam je, ali dok osoba ne opiše način, mjesto i vrijeme izvršenja nasilnog čina mi smo nemoćni. Nedavno mi je kantonalni tužilac zadužen da bude kontakt tačka za sigurnost novinara rekao da je zakon loš, da ga treba mijenajti i da novinarima treba dodijeliti status službene osobe. Možda tada bude bolje, do tada, očigledno prepušteni smo sami sebi. Meni je malo čudno da kada se napada novinare onda nema dokaza, nema elemenata krivično djela, a ubijeđen sam da je ova prijetnja upućena nekom od političara iz vlasti, da bi policija i tužilaštvo eksperesno reagovali i pronašli, a potom kaznili počinitelje. Jer ako policija može privoditi novinare i oduzimati im telefone zbog njihovog rada, zar ne može i u situacijama kad se novinarima otvoreno ugrožava sigurnost. Apsurdno, zar ne? Očigledno je da za policiju i tužilaštvo ugrožavanje sigurnosti nije isto prema novinarima i političarima. Za novinare je ugrožavanje sigurnosti tek kada ih pretučete, a ugrožavanje sigurnosti političara je kada ih krivo pogledate.

Direkt: Sta ti to govori o društvu u kom živimo?

To govori da smo mi i dalje neobrazovano društvo, nepismeno, mrzilačko i društvo u kojem se njeguje kultura nasilja i podjela. Pa nama nasilje podržavaju i često promovišu i osobe koje bi trebalo da budu oličenje morala i etike – vjerski službenici. Nekažnjivost nasilja je nešto što ohrabruje buduće nasilnike, pa prije nego što je ubijena Alma Kadić je dobila 3.000 prijetećih poruka od bivšeg supruga. Znate šta je on dobio kao kaznu? Uslovnu kaznu. Dakle, osoba koja je najavljivala ubistvo, najavljivala femicid, nije spriječena u tome. Naprotiv, ostavljena je na slobodi i data joj je mogućnost da izvrši femicid odnosno ubistvo. Mnogo je primjera oko nas, koji svjedoče da se u našem društvu odavno ne vodi briga o poštivanju zakona, o promociji nenasilne komunikacije. Mnogo je primjera gdje se nasilnik romantizira, a žrtva satanizira. Sve to govori kako je sistem vrijednosti izopačen i pogrešan, da najbolji postaju najomraženiji, a najgori najpopularniji. Kao društvo smo truli i potrebna je potpuna transformacija, od obrazovnog sistema, pravosuđa, i ostalih segmenata.

Direkt: Šta po tvom mišljenju treba da se uradi da bi vratili normalnost i da se pristojni ljudi ovde osećaju bezbedno?

Potrebna je prije svega duboka transformacija društva, potrebno je da u obraznovne institucije počnemo zapošaljavati najbolje, a ne najpodobnije, potrebno je da mediji, posebno javni, konačnu preuzmu svoju ulogu u obrazovanju građana, potrebno je takođe da vjerski lideri počnu isticati zajedničke tačke između naroda i građana, a ne razlike, potrebno je da kriminalce počnemo osuđivati i odbacivati, a ne slaviti i veličati. U suštini, potrebno je poštivanje zakona i ponašanje u skladu sa vrijednostima demokratskog društva. Kad će se to desiti, ne znam, ali znam da neće uskoro, neće ni u ovoj deceniji, a nastavi li se ovim intezitetom odliva mozgova onda nikad neće biti bolje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *